Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Hana Ćurak
Interpretacija: Matea Mavrak
Nakon emotivno i intelektualno razarajućih ranih dvadesetih godina mog života ‒ U KOGA I U ŠTA IH POTROŠIH, I DI SU PARE? ‒ dvadeset peta, tojest, 2019.-a je dobri stari post-pank (uz ironijski otklon, op.a.) uz privremene zvuke sevdaha i hrvatskog popa (bez ironijskog otklona još od 2016.).
Srećom, dvomjesečna faza opčinjenosti Petrom Grašom nije se nastavila nakon prošlogodišnjeg hodočašća u Dom Mladih, gdje smo drugarice i ja bile vidno najmlađe, ali ne i najuplakanije gošće. Usprkos tome, u mom berlinskom stanu od januara visi uokviren portret Tončija Huljića, čiji me pogled svakodnevno opominje da je otpor nepotreban, a ja se evo, do dan-danas opirem toj opomeni.
2019.-a je još jedna godina mog dvojnog postojanja u Berlinu i Sarajevu.
Berlinski sam lajfstaj a priori izdala ne samo post-punkom i sevdahom, već i činjenicom da sam najpredanija bila potrazi za ultra mekanim čarapama po solidnoj cijeni. Sarajevski lajfstajl je ipak opširna tema koju su valjda već obradili Nadrealisti, ili tako nešto.
2019.-u ću još pamtiti i po protestima “Fridays for Future” ispod prozora mog univerziteta, i pokušaja da recikliranjem svoje skupo plaćene brze odjeće ne izvučem šipak. Moj trud da se isključim iz svijeta brze mode doveo je do zaključka da jedino treba kupovati u Azelu, jer je on svojevrsna apsurdizacija brze mode, koja me podsjeća na uobičajeni bosanski biznis model, za koji sam ove godine shvatila da je zapravo, u svoj svojoj tranziciji, još uvijek greška u kapitalističkom sistemu i da ga zato treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Budući da sam to zaključila u kabini Azela, moram još jednom promisliti sljedeće godine.
Eto je, a s njom i moj 26-i!
Pitam se, kakvu li ću to subverziju utopijski učitati u potencijal intelektualnog prostora postdejtonske BiH i/ili novog teorijskog čitanja plošnog serijala “Seks i grad”. Ništa od tog neće riješiti glavno pitanje ovog govora i sveukupnog postojanja naše, ekonomskom krizom odgojene generacije:
U koga i u šta potroših godine, i di su pare?