Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Imer Muratspahić
Interpretacija: Lazar Dragojević
Godina k’o svaka druga nije mogla bolje početi: bezumno i lijepo. Neki rejv, neki podrum i neka djevojka sa druge strane telefona se nervira što joj nisam čestit’o novu godinu. Neki prijatelji. Neki neprijatelji. Jedni su opstali. Drugi ostali, a treći postali četvrti. Ipak, ima tu onih koji su uvijek bili tu čak i kad ja nisam ‒ te nazivam Prijateljima. Čovjek bi rek’o “home sweet home”.
Godina 2019. je bila puna spoznaja ‒ spoznaja istine o sebi i o drugima. Početkom godine se desila i neka okurencija psihološke povezanosti dva ljudska bića. Neko to naziva ljubav. Ja ću zbog preciznosti i zbog tačnosti događaja ostati na “okurenciji psihološke povezanost dva ljudska bića”.
Nakon duge zime ‒ vremenski, a i one psihičke ‒ došlo je proljeće razuzdanosti.
Putovao sam po planinama Bosne i kupao se u rijekama Hercegovine, koje do tad nisam pomiris’o, dodirn’o niti osjetio.
Bilo je i vrijeme za to. Predugo sam visio u betonskom zatvoru zvanom grad i u gnjavaži među četiri zida svakodnevnice.
Sporednim putem smo došli i do Slovenije. GPS voli sporedne puteve, a mi volimo iščekivanja. Stali smo da odmorimo gledajući komadić raja. Puteljak i mostić nadvili su se preko rijeke na kojoj se šepure labudovi. Mjesto je to gdje su se voda i vrijeme odvojili. Voda otiče, a vrijeme ne teče ni u svoj svojoj beskonačnosti. Naše je bilo samo da postojimo. Tu sam prvi put osjetio, šta je Schleiermacher mislio sa pojmom besmrtnosti:
da to nije ništa drugo, nego usred konačnosti, postati jedno sa beskonačnosti i vječno ostati u tom momentu.
Stigli smo i do Ljubljane tim putem i ponovo sam vidio djevojku iz Šobićeve pjesme “Kad bi došla Marija” ‒ makedonsko devojče po kojem pamtim Ljubljanu.
Pamtiću ja Ljubljanu i po antikvarnicama, mirisu starih knjiga i razgovorima dvoje ljudi koji se silno žele upoznati, a za ostalo je premalo vremena. Uvijek je premalo vremena.
U Ljubljani sam spoznao jednu osobinu ljubavi koja mi je do tad bila strana, a to je odgovornost. Odgovornost prema ljudima koji nas vole. Tu vrstu odgovornosti sam uočio u jednom on onih prizora koje pamtiš cijelog života. Dva brata u zagrljaju dijele bol gubitka voljene osobe ‒ roditelja. Prkose smrti tako što sto se smiju.
Živjeti ‒ pored, uprkos i iznad svega je smisao života.
Došlo vrijeme ispita, juni, ili draže nazvan “visinsko pipremanje za EXIT”, tad sam se nekad i prijavio na Eramus da vidimo kako je to živjeti u nekoj drugoj državi.
Naravno, to je bila obećana zemlja – Njemačka. Zemlja Heinea i Büchnera.
No, prije toga ima jedno cijelo ljeto.
Na Hadžu do Novog Sada, tematiziranom kao Tribe, na kojem je trebala biti glavna tema okoliš i valjda klimatske promjene, nije bilo ničeg sličnog, sem ljudi koji su se ponašali kao da su došli iz plemena. Tu smo moj prijatelj i ja pronašli nekog Amerikanca koji je mog prijatelja nazvao “funny guy”. Bilo je čudno, u momentu su se svi razlili.
Izađoh iz sebe i zapazih da stojim u nesvjesnom dijelu Petrovaradinske Trvđave zvanom Dance Arena, sa brdom plastike oko mene, sa ljudima koji osjećaju Pseudosreću dok im se u očima vide simptomi Patologije sadašnjice poznatije kao postliberalni kapitalizam.
Gdje god ima nesvjesnog ima i presvjesnog super-egoizma zvanog NGO sektor koji je ovaj put bio na najvišem djelu tvrđave. Mi smo u sredini, svjesni da ništa nije stvarno, da je sve dozvoljeno, pod etiketom dobre namjere.
Tog ljeta sam prvi put otišao sa ekipom na more, u jedan mali gradić na Jadranu. Igralo se puno remija i jelo zeljanice koju je majka za puta spremila, a mi je produžili za cijeli boravak tamo. Kažu Dalmacija skupa, i jeste, za one koji imaju skupe zahtjeve.
Godinu mi je još obilježio i odlazak u Njemačku na razmjenu. Nekako osjetio sam da sam na tom putu bliže sebi, nego Njemačkoj jer sam spoznao sebe kroz situacije koje inače ne bih doživio u svakodnevnici. Da! Bio je to više put ka sebi nego ka Njemačkoj.
Snašao sam se. Nisam imao rezervisan stan dok nisam stigao. Tješio sam se, jer sam ipak sebe jednim dijelom poznavao kao sretnika. „Naći će se nešto” ‒ mislio sam. I baš tako! Prvi dan sam našao stan, tako da sam se smjestio, odradio voljenu Njemačku papirologiju i vjerujte da sam Rock zvijezda ne bih dao toliko potpisa koliko sam puta potpisao papire u Njemačkoj.
Moram vam priznati, nisam navikao na takvu ljubaznost u svakodnevnici kao što je u Njemačkoj; još uvijek se pitam – da li je iskreno? I da ljubaznost uopšte mora biti iskrena?
Znam da nije moja kultura, što je vjerovatno razlog što osjećam da ne pripadam ovdje.
Ne zbog njih, nego zbog sebe, zbog osjećaja otuđenosti, baš kao loše transplantiran organ, jednostavno nisam dio njhove kolektivne traume. Niti su oni dio moje traume. Ovdje je nepodnošljivo lako postojati. To je užitak al’ nije sreća.
Ah! Što da vam dalje pričam kad imate svakako svoju sliku o Njemačkoj, no evo vam ova: Berlin se izgradio, zid srušio, Zapad i dalje ne vjeruje Istoku, k’o ni Istok Zapadu, a između svega tog opet mi.
Da, i ti koji ovo čitaš! Ti, koji misliš da je sve što je stvoreno samo za tebe, samo zbog tebe. Da ti kažem malu tajnu ‒ NIJE! ‒ Ni Njemačka, ni ova spoznaja, niti ova priča.
Put spoznaje moramo preći sami, moramo ga osjetiti, preboljeti i vječno ponavljati.