“Ne pričaj ni sa kim, ne diraj nikoga”, moto je trilera Zaraza (Contagion, 2011) Stevena Soderbergha, koji u jeku aktuelne pandemije korona virusa, doživljava svoje drugo rođenje i trenutno je jedan od najgledanijih filmova u 2020. godini – prvi na iTunes-u i drugi u katalogu Warner Bros-a.
Naravno, i više je nego jasna poveznica između Soderberghovog filma o pandemiji (ne)poznatog virusa i onoga što se se u 2020. godini dešava u svijetu, a što se odaziva na ime Korona. Ipak, ono što je posebno zanimljivo u ovome sučeljavanju filma, odnosno fikcije, i stvarnosti jeste činjenica da je u oba slučaja riječ o istome koronavirusu, s obzirom da je Soderbergha i scenaristu Scotta Z. Burnsa, za pisanje Zaraze, inspirisala epidemija SARS-a iz 2003. godine, što je svakako trebalo upozoriti svijet na ono što mu se sprema u budućnosti. Trebalo je, ali nije.
Zaraza počinje kašljem. Prije nego li se i otkrije lice prve protagoniste, iz mraka off-a dopire kašalj. Teško primijetni, kratkotrajni, usputni, ali dovoljno sugestivni kašalj. Suhi kašalj, koji se sada, tokom pandemije koronavirusa, navodi kao početni i najvažniji simptom zaraze i bolesti COVID-19. Dakle, film otvara simptom bolesti, koji dolazi neočekivano, podmuklo i skriveno, koji je svakodnevno prisutan, a koji je nemoguće sakriti, čak i ako mu se oduzme vizuelna pratnja. Ipak, ima nešto zloslutno u tome suhom zvuku koji se prelama preko crne slike i koji ovako izolovan prestaje biti puki filmski sadržaj ili glumački stilski element, već autorsko rediteljsko sredstvo kojim se Soderbergh direktno obraća gledateljima, jer u tom kadru još uvijek nema drugih likova koji bi kašalj mogli čuti. Zatim se u kadru pojavljuje lice Gwyneth Paltrow koja igra poslovnu ženu Beth Emhoff iz Minnesote i koja se sudeći prema zvučnoj atmosferi, očigledno nalazi na aerodromu, gdje sjedi u kafiću, jede kikiriki i čeka let. Izgleda umorno i bolešljivo, blago usijanog lica i jedva primijetnog crvenila oko nosa, a njeno ponovno kašljucanje prekida mobilni poziv, u kojem se muškarac predstavlja kao Bethin ljubavnik, John Neil (glas pripada Stevenu Soderberghu), a koji otkriva da je ona na povratku sa poslovnog puta iz Hong Konga, svratila u Chicago, kako bi sa njim imala aferu. „U slučaju da te ponovno ne vidim, drago mi je da smo se opet vidjeli“, kaže Neil, što svakako jeste Soderberghov ironični komentar o čovjekovoj prolaznosti na ovome svijetu, s obzirom da se njih dvoje zaista više nikada neće vidjeti. Na kraju razgovora, Beth se ponovno nakašlje, a Neilovo pitanje, da li je dobro, ona odgovori da je „to samo radi promjene zone i umora…“. Prekida vezu i ostavlja mobitel, vadi kreditnu karticu, dok se u prednjem, izoštrenom dijelu kadra, otkriva posuda sa kikirikijem, iz koje je Beth prethodno jela. Karticu uzima konobarica i provlači je kroz uređaj za naplatu. Počinje ritmična muzička podloga, sa beatovima sličnim otkucajima srca, a narativ se vraća u Hong Kong, na pogled iz pilotske kabine aviona, sa telopom preko slike na kojem je potpisan: Kowloon, Hong Kong sa 2,1 miliona stanovnika. Reditelj radnju iz aviona seli na brod, na kojem sjedi bolešću izmoreni mladi Azijac, u znatno lošijem stanju od Beth, zatim ga prati u metrou, u gradu, ulici, u zgradi, liftu, stanu gdje ga dočekuje majka. Ponovno, pažnju gledatelja usmjerava na detalj, ruku mladića na šipki metroa, a zatim u istom narativnom toku i istom ritmičkom slijedu, prelazi u London u kojem živi 8,6 miliona ljudi, gdje razvoj širenja sve očiglednije zaraze nastavlja ukrajinska manekenka, sa istim simptomima i istom fizičkom manifestacijom bolesti – teškim preznojavanjem, očigledno visokom temperaturom, sveopćom slabošću i dezorjentiranošću. Ista scena se nastavlja smrću manekenke, koju, pocrnjelih nogu, u toaletu hotela pronalazi sobarica.
Ovakvom, multinarativnom, mozaično složenenom dramaturškom strukturom i u formi tzv. hiperlinka i hiperrealizma, Soderbergh prezentuje beskonačnu umreženost svijeta i sveprisutnost čovjeka, dok istovremeno kao posljedicu toga, kreira i nezaustavljivu brzinu širenja jedne zaraze, tj. olaku mogućnost nestanka svijeta kakav poznajemo. Ono što je također, posebno bitno izdvojiti kao posebnu stilsku i dramaturšku odrednicu filma, jeste podijeljenost sekvenci na dane, koji se, kako će se kasnije ispostaviti odnose na dane zaraze, njenog nastanka i širenja po svijetu. Tako je cjelokupna prethodno opisana sekvenca početka zaraze, koja završava pogibijom mladića sa broda, kojeg zbog gubitka svijesti na ulici udari kombi, smještena pod „Dan 2“, što istovremeno prati i obilježava razvoj narativa, ali i tok same zaraze, te se na taj način isprepliće filmski jezik sa onim naučnim, medicinskim. Upravo je ovakvo navođenje brojeva dana zaraze, nešto što je sa naučne strane posebno bitno za svaku pandemiju, jer olakšava praćenje njenog razvoja, predviđa njen vrhunac, ali i pomaže u tačnom pronalasku i lokaliziranju nultog pacijenta te svakako i u eventualnom pronalasku vakcine. Ipak, praćenje zaraze, odnosno pandemije u slučaju bolesti COVID-19, je izostalo, tako da se još uvijek sa sigurnošću ne zna gdje i kako je nastao ovaj virus, kao niti ko je nulti pacijent.
„Treći dan“ započinje u Atlanti, u Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, gdje se uvodi centralni lik koji će voditi cijelu borbu protiv pandemije, dr. Ellis Cheever (Laurence Fishburne), ali se, zatim, priča ponovno prebacuje na drugo mjesto, u San Francisco, gdje popularni bloger Alan Krumwiede (Jude Law), koji na osnovu snimka iz Tokija koja je nastala u prethodnom „danu“ zaraze, gdje je u autobusu jedan oboljeli preminuo, planira početak širenja teorije zavjere iza koje stoji vlast. Konačno, sa „Petim danom“, narativ, odnosno vijest o zarazi stiže i do Svjetske zdravstvene organizacije, gdje na internom sastanku, epidemiologinja dr. Leonora Orantes (Marion Cotillard), upoznaje organizaciju, sa nastankom novog virusa koji je u svijetu već prouzrokovao nekoliko slučajeva zaraze sa smrtnim ishodom. „Kowloon je najgušće naseljena oblast u svijetu, a Hong Kong je luka. Ovo će se proširiti“, kaže ona, razuvjeravajući svoga kolegu koji prenosi informacije iz Pekinga o suzbijanju epidemije uspostavljanjem karantene u Hong Kongu. Dakle, uporedo sa sve učestalijim umiranjem ljudi, među kojima će biti i Beth, njen sin, zatim njen ljubavnik Neil, njegova žena, majka od zaraženog mladića iz Hong Kong-a, reditelj i scenarist će uspostaviti nekoliko tokova narativa. Dok će samo širenje zaraze biti sjedinjeno sa širenjem panike i straha, uporedo će se pokušavati spriječiti pandemija širenja smrtonosnog virusa, što će voditi požrtvovana doktorica Erin Mears (Kate Winslet), a naučnici će pokušavati uzgojiti virus u laboratoriji i na taj način pronaći vakcinu za njega, što će na koncu poći za rukom veteranskom naučnom istraživaču Ianu Sussmanu (Elliott Gould).
Međutim, uprkos velikom broju likova, učestalim promjenama lokacija, gradova, država i kontinenata, radnju filma je moguće pratiti i sa minimalnim intelektualnim naporom, u čemu svakako u mnogome pomaže spomenuto navođenje „dana“, ali i glumačka podjela napravljena od poznatih i popularnih holivudskih imena. S jedne strane, gledatelji će svjedočiti sveopštoj panici, što će na neki način predstavljati njihovu tačku gledišta, kreiranu od nepovjerenja prema vladi i slijepom vjerovanju u teorije zavjere koje u medijima i društvenim mrežama kreiraju blogeri ili današnji influenceri, a sa druge će se razvijati detaljna naučno-društveno-politička studija nastanka jedne savremene pandemije. Dakle, iako je ovaj film Soderberg snimio, nadajući se da će prije svega strahom zabaviti publiku, on ju je, svjesno ili nesvjesno, pokušavao i obrazovati, odnosno pripremiti za svijet u kojem živi. To 2011. godine, nikome nije bilo jasno, ali danas, nakon proživljavanja gotovo istog scenarija u stavarnosti svakako jeste. Zaraza je do te mjere precizan i tačan film, sa naučnog, medicinskog, društvenog i političkog aspekta, da bi njegov scenarij sadašnji lokalni mnogobrojni Krizni štabovi mogli doslovno iskopirati u sprečavanju pandemije novog koronavirusa. On je u mnogome poučan i za gledatelje, tako npr. doktorica Mears, upoznavajući svoje kolege sa virusnom epidemijom, upoznaje i gledatelje o tzv. fomitima (prijenosnici bolesti sa površina), o tome kako prosječna osoba dotakne svoje lice do 3 hiljade puta dnevno, čvoru „R“ i reproduktivnoj stopi virusa, te izgovara ključnu rečenicu koja se na početku sadašnje aktuelne pandemije apsolutno zanemarivala: „Ljudi mogu biti zaraženi bez ikakvih vidnih simptoma“.
Škole će se postepeno zatvarati, vojska će izlaziti na ulice, ljudi će panično kupovati i pljačkati iz samoposluga, spremati će se izolacioni centri za oboljele, a doktori i naučnici će u međuvremenu otkriti da je riječ o virusu identifikovanom kao MEV-1, koji napada pluća i mozak i čija je stopa smrtnosti od 25 – 30 posto. Nakon što rasijeku skalp i otvore lobanju nultnom pacijentu, nesretnoj Beth, u jednom od najšokantnijih prizora u savremenoj američkoj kinematografiji. „Negdje u svjietu, pogrešna svinja se srela sa pogrešnim šišmišem“, kaže naučnica dr. Ally Hextall (Jennifer Ehle), objašnjavajući nastanak opasnog virusa, što i uprkos velikoj sličnosti sa virusom SARS-CoV-2, nema proročansku ulogu, s obzirom da svaki koronavirus ima životinjsko porijeklo. Ipak, iz sadašnje perspektive, ovo je svakako trebalo poslužiti kao zabavno upozorenje, da će nekada, negdje, ukrštanjem dvije „pogrešne“ životinje nastati virus koji će imati potencijal da istrijebi cijeli ljudski rod.
Brzog ritma, naglih rezova, i sa rijetkim usporavanjima u razvoju narativa, Zaraza je film koji se niti u jednom trenutku ne zaustavlja, već poput same epidemije, samo juri svojim tokom, bez osvrtanja na zaražene, oboljele, umrle, na usputni susret, dodir, zagrljaj, koji se sada pokušavaju osvijestiti pod svaku cijenu. Poneki svojevrsni predah u radnji, koji će poslužiti i za prikaz naglog zaustavljanja načina života koji je već duboko sjedinjen sa DNK-om savremenog čovjeka, reditelj će kreirati uz pomoć lika prevarenog muža, Mitcha Emhoffa (Matt Damon), vjernog i uzornog građanina, inače imunog na virus, a koji će, sa svojom kćerkom tinejdžerkom, pokušavati preživjeti nadolazeću katastrofu. Na koncu, kako je ipak, riječ o američkom filmu, namijenjenom široj gledalačkoj masi, Zaraza završava kako je i počela, iznenadnim pronalaskom cjepiva, što će u slučaju fikcionalnog virusa MEV-1 biti predstavljeno kao jedini mogući način za zaustavljanje epidemije. Nakon scena izolacije, zabrane i nemogućnosti viđanja zaljubljenog srednjoškolskog para, dolazi ona improvizovane mature koju Mitch priređuje sa svoju kćerku, što će iz perspektive stvarne sadašnjosti poslužiti kao dokaz da sve ima svoj početak i kraj, i da će naši zaustavljeni životi ubrzo biti ponovno nastavljeni. Makar morali sačekati i „135. Dan“. Ono što će također ostati nepromijenjeno, jeste čovjekova narav i sebičnost i bahatost koju je izgradio u odnosu sa prirodom i životinjama, što reditelj definiše povratkom na „1. Dan“ i scenu nastanka virusa i zaraze nultog pacijenta:
Prvi prizor – čovjek bagerom ruši drveće i šišmišima uništava dom; Drugi prizor – šišmiš bježi u potrazi sa novim domom; Treći prizor – šišmiš ulazi u lokalnu štalu/fabriku u kojoj čovjek uzgaja svinje u groznim uslovima; Četvrti prizor – šišmiš ispušta zalogaj banane, koji jedna od svinja pojede; Peti prizor – čovjek u kavezima odvozi probrane svinje na prodaju i klanje; Šesti prizor – u restoranu, kuhar priprema mrtvu svinju za pečenje; Sedmi prizor – na poziv drugog kuhara, on briše ruke od kecelju i izlazi; Osmi prizor – ispred ga čeka Beth s kojom se pozdravlja i fotografiše. Virus nastaje rukovanjem, Amerikanke i Kineza, što možda, ali samo možda ukazuje i na njegovu političku pozadinu.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.