Može li snijeg padati u predstavi kao što pada u književnom djelu?
Jedna od posljednjih predstava koja je izvedena prije pandemije koronavirusa i čija kritika sada može poslužiti da podsjeti domaću teatarsku publiku na nedovršenu pozorišnu sezonu te da je pripremi za njen nastavak koji željno očekuju, jeste Snijeg Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Nakon, dakle, uspješne izvedbe teatarskog spektakla Kakvaski krug kredom Paola Magellija, Narodno pozorište u Sarajevu je nastavilo da pomjera granice na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni, u produkcijskom, ali i kreativnom smislu. Taj trend je nastavljen upravo sa predstavom Snijeg, koja je zasnovana na istoimenom romanu Orhana Pamuka, a u režiji Dine Mustafića. Naime, kako je riječ o poznatom romanu do kojeg je mogao doći i veći dio čitatelja u BiH, ova predstava kao rijetko koja u savremenom bosanskohercegovačkom pozorištu, propituje odnos između teatra i književnog djela koje ne pripada svijetu teatra, tj. koje nije dramski tekst. Šta predstava može donijeti u odnosu na zasebno i cjelovito književno djelo? Šta može oduzeti? Koji joj je konačni smisao, i ono najvažnije jeste pitanje istinitosti onoga što izvodi na sceni, odnosno: može li predstava oživjeti značenje onoga što je izvorno postoji u redcima jednog književnog djela?
Da bi se do ovih odgovora došlo, svakako je neophodno odvojiti predstavu od romana i promatrati je kao zasebnu umjetničku cjelinu, sa svojim pravilima, jezikom i konačnim značenjem. Velika prednost predstave Snijeg jeste u tome što usvaja zakonitosti književnog predloška i zatim ih prezentuje u svom, teatarskom obliku, zbog čega je aposlutno moguće pratiti njenu priču, čak i bez čitanja romana. Ovdje se prije svega misli na korištenje naracije, odnosno preoblikovanje uloge sveznajućeg pripovjedača iz romana, koji u predstavi postaje višeglasje svih likova koji publici saopštavaju priču glavnog protagoniste. Ovaj rizični dramaturški postupak iza kojeg stoje dramaturginje Bojana Vidosavljević i Emina Omerović se pokazao kao kvalitetno rješenje, s obzirom da se zadržava promatračko naratorsko oko iz romana te jer drastično ne narušava kod teatarskog jezika, uprkos tome što narator na sceni po pravilu znači „rušenje“ teatra. Dakle, glavni lik u predstavi je priznati turski pjesnik Ka (igra ga Aleksandar Seksan) koji dolazi u svoj rodni grad Kars, kako bi za istanbulske novine pisao o predstojećim lokalnim izborima, ali i drastičnom porastu samoubistava djevojaka u ovome krajnje intrigantnom mjestu na sjeveroistoku Turske. U nepunih 72 sata, Ka će se ponovno zaljubiti, ugroziti vlastiti život, napisati cijelu zbirku pjesama, te u savršenoj simetriji snježne pahulje pronaći davno izgubljenu vjeru u Allaha dž.š.
Uskoro po njegovom dolasku, Kars obuzima snježna oluja koja će u naredna tri dana savršeno pogodovati izvršenju vojnog udara koji se očigledno dugo spremao u ovome gradu. Naime, kako bi spriječili pobjedu islamističke Stranke blagostanja na lokalnim izborima, sekularisti koriste izoliranost grada te bez znanja Ankare preuzimaju vlast nad gradom. U istom dramaturškom konceptu je uspostavljen i lik Ka, koji od početne pozicije pjesnika svjedoka sa mnoštvom duhovnih nedoumica, postaje direktni saučesnik u radnji i neutralni posrednik između ljevice i desnice, između religije i sekularizma, mira i nasilja, istine i laži. Kaove duhovne nedoumice i pogled na svijet lika koji je zajedno sa pjesničkom inspiracijom izgubio svoju vjeru, dramaturški tim predstavlja i najavljuje u uvodnoj sceni koja se odigrava u kupeu voza u koji smještaju Evropljanku, lokalnog seljaka i Kaa. Sa ovom kreativnom intervencijom se ne uspostavlja samo glavni lik, već i najavljuju centralna tematska i idejna pitanja predstave koja je u romanu svakako uspostavio glas naratora, odnosno, sam pisac. Da li vjerovati ili odbijati svaki pomisao na postojanje Boga, glavno je uspostavljeno pitanje iz kojeg proizilaze i mnogobrojna aktuelna goruća suprostavljanja, ona između tradicije i modernosti, Istoka i Zapada, religije i politike, države i slobode. Na ovaj način, publika je i dalje ostala u svome udobnom pasivnom položaju posmatrača, samo što sada više ne postoji narator kao posrednik, već su tu ulogu preuzeli sami likovi, odnosno direktni učesnici u dešavanjima tih zimskih dana u Karsu.
Na ovo se naslanja i veliki dramaturški i režiserski poduhvat, zasigurno jedan od većih kada je u pitanju savremena bh. teatarska scena, izdvajanje iz romana i kreiranja 27 likova, te zatim njihovo utjelovljenje glumačkim interpretacijama. S jedne strane je zaista zadivljujuća njihova mizanscenska uvježbanost te ulasci i izlazci sa scene, a s druge, s vremenom, gledateljima može postati naporno pratiti veliki broj učestalih stinih promjena, koji se svakako mogao pokušati smanjiti. Jer, s vremenom se predstava pretvara u čekanje, prolaska brojnih tehničkih pauza, zamjena scenografije i vraćanja u radnju. Istina, prebacivanje publike iz prostora u prostor je u mnogome pojednostavljeno i ubrzano korištenjem providnog platna na kojem se projektuju pojednostavljeni prostorni oblici, koji uprkos svome siromašnom izgledu, dešavanja u snježnom Karsu, zadržavaju pod velom misterije. Nadalje, snijeg iz romana koji predstavlja tišinu i budi „misli o ljepoti i kratkoći života“ te prekriva „sva neprijateljstva, pohlepu i mržnju“, a koji za jednog pjesnika postaje simbol za Allaha dž.š., u predstavi postaje znak, te biva sveden na veliki zid na poleđini scene napravljen od ogromnih svjetlucavih pahulja, koje opet svaka posebno svojim povremenim svjetlucanjem ukazuje na dešavanja na sceni: snagom svjetla upotpunjuje njihovu važnost, svojim gašenjem donose smiraj. Tu su naravno i stolice, kao standardni teatarski element savremenog bosanskohercegovačkog teatra, čije korištenje u slučaju Snijega, svakako olakšava razvoj radnje te postavku pojedinačnih dijaloških scena, ali i koje sa novim ulogama kao što je npr. njihovo okretanje koje nalikuje tepsijanju, upotpunjuje abijentalnost prostora i ukazuje na nemogućnost odricanja od tradicije. Muzika Damira Imamovića nije ništa više od ambijentalne muzičke podloge koja odgovara orijentalnom prostoru i atmosferi same priče te koja vjerno prati romantične dijelove radnje, kao i one sa elementima političkog trilera. Kao i scenografija, tako i kostimografija jednako ruši tezu o nemogućnosti sjedinjenja tradicije i modernizma i isključivosti jednog naspram drugog, što je svakako najjasnije prezentovano uz pomoć elegantnih haljina koje nose pokrivene žene, a koje i vizuelno definišu njihovu snagu i samostalnost. Na ovaj račin režiser dokazuje da ne postoji čak ni vizuelna razlika između pokrivenih žena, npr. u predstavi Kadife koju igra Amila Terzimehić i Svile u interpretaciji Amre Kapidžić, i da su one samo plod predrasuda koje stvara nesigurno društvo. Jedina žena koju režiser odjevanjem odvaja od ostalih, jeste lik Funde Eser (Vedrana Božinović) supruge slavnog turskog glumca Sunaja Zaima (Senad Bašić), s kojim organizuje vojni udar, a čija nagost predstavlja njen jedini preostali identitet. Dok odjevena u donji veš sjedi pored kade ispunjene sapunicom u kojoj sjedi njen nagi muž, ona nije ništa više od seksualnog objekta, žene koja i dalje samo služi svome mužu i ne postoji mimo njega. Scena u kojoj ženski lik u transu sa sebe skida maramu za maramom, a kojeg igra upravo Božinović, sve dok ne skine i platneno lice i sve dok ne ostanu samo obnažene grudi prekrivene turskom zastavom, jeste snažan prikaz ženine žudnje za „oslobađanjem“, nakon čega ostaje pitanje: da li sloboda nužno dolazi sa skidanjem marame?
Ipak, iznad ovoga i svih drugih pitanja, u savremenoj Turskoj postoji nešto više i važnije, a u romanu to je sapunica Marianna, koja svojim ljubavnim jadima ujedinjuje sve ideološke i političke razlike. U predstavi, Mustafić također medijima i televiziji daje bitnu ulogu, što uz pomoć samih televizora koji vise na konopcima, a u koje svi gledaju kao u božanstvo, što preko neinovativnog snimanja kamerom i zatim live emitovanja, ali koja se nažalost izgubila u doslovnom prevođenju njene ideje iz romana. Nadalje, za razliku od dijela predstave koji pripada tragičnim i dramatičnim romansama, koji je kreiran i oživljen krajnje uvjerljivo i bez viška patetike i banalizacije, segment sa „pozorišnom revolucijom“ i vojnim udarom te sveopštim haosom koji je zavladao ulicama Karsa, ostao je u mnogome nedorečen i suviše blago izveden u odnosu na stravičnost njegove originalnosti.
U konačnici, Snijeg je uzuzetno ritmički usklađena predstava, snažnih glumačkih interpretacija, od onih epizodnih Semira Krivića, Senada Bašića, Kaće Dorić, Dragana Jovičićića, Jasne Diklić, preko onih koji dolaze od novih generacija, Aldina Omerovića, Nermana Mahmutovića, Vedrana Đekića, Maka Čengića i Irfana Ribića, do onih centralnih Amre Kapidžić, Ermina Sijamija, Amile Terzimehić, Vedrane Božinović i naravno Aleksandra Seksana koji je čini se u svoju ulogu unio i nešto od vlastite sudbine, u kojoj je većina zasebnih elemenata u međusobnom skladu, ali u kojoj, ipak, nešto nedostaje. Stiče se dojam da je Mustafić suviše razmišljao o tome kako će što tačnije i jednostavnije dramatizirati roman i doslovno prenijeti na scenu njegov sadržaj, nesvjesno se odrićući inovativnosti rediteljskog postupka i zapostavljajući beskonačnu moć teatraskog jezika, i na koncu, ne nudeći mnogo toga novog gledateljima, što su već mogli dobiti kao čitatelji.
Jasna je čak i glavna ideja o pogrešnosti isključivosti, osuđivanja drugačijih životnih stavova, jasno je da je Snijeg predstava o politici, o državi, o religiji, s jedne te, o ljudima, životu, ljubavi i sreći, s druge strane. Međutim, nedostaje osjećaj konačnog doživljaja svega spomenutog, nedostaje istinitost snijega u kojem možete pronaći svoj smisao, svoga Boga.
Nedostaje teatarska spektakularnost i magija koja dolazi sa rukom ispruženom prema nebu i čekanjem.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.