Sarajevski atentat kao pitanje sadašnjosti
Sarajevski atentat kao jedan od najintrigantnijih događaja u recentnoj historiji, koji danas, 28. juna broji svoju 106. godišnjicu, oduvijek je predstavljao i iznimno zanimljiv materijal za filmsku ekranizaciju. Tako je još 1968. godine u filmu Sarajevski atentat, ovo pitanje problematizirao reditelj Fadil Hadžić koji se ne bavi samo atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu 1914. već i njegovim dalekosežnim posljedicama na historiju Evrope. Smjestivši okvir radnje u 1945. godinu i Drugi svjetski rat, a njen centralni dio, tj. atentat vrativši u 1914., Hadžić Sarajevski atentat kreira u modernističkom ozračju, sa mozaičnom narativnom strukturom i „pričom u priči“, te pod osjetnim utjecajem kultnog ostvarenja Građanin Kane (1941). Ipak, nastalo u svojevrsnom rediteljskom zanosu i bez konačnog autorskog stava i odgovora na pitanje ko je bio Gavrilo Princip, Sarajevski atentat će na koncu ostati upamćeno kao nedorečeno filmsko ostvarenje, sa Sarajevom izgubljenim negdje u površnom tumačenju historije. Nasuprot njemu, 1975. godine, Veljko Bulajić snima novi film o „sarajevskom atentatu“, nazvavši ga Atentat u Sarajevu, bez ikakvog eksperimentisanja u sadržaju i formi i sa jasnom prezentacijom ovoga presudnog historijskog događaja. Rezultat je dvosatni historijski spektakl, sa autentičnim kostimima i velikim glumačkim imenima (Christopher Plummer glumi Franza Ferdinanda) te specijalnim efektima svojstvenim partizanskom blockbusteru, uz apsolutno odsustvo autorskog upliva pri tretmanu ovoga segmenta sarajevske historije.
„Ko je za tebe bio Gavrilo Princip?“, upita voditeljica emisije (Vedrana Božinović) svoga gosta Gavrila (Muhamed Hadžović), u filmu Smrt u Sarajevu (2016) Danisa Tanovića, nagrađenim Velikom nagradom žirija 66. filmskog festivala u Berlinu te priznanjem kritike FIPRESCI. Nastao prema motivima dramskog teksta francuskog filozofa Bernarda Henrija Levya, „Hotel Evropa“, objavljenog povodom stogodišnjice sarajevskog atentata, ovaj Tanovićev film predstavlja alegoriju današnjeg Sarajeva, BiH, Balkana i Evrope.
Radnja naslova Smrt u Sarajevu smještena je u jedan sarajevski hotel na izdisaju, a njeno glavno žarište je obilježavanje stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata koje organizuje Evropska unija. Ipak, dolazak visokih evropskih zvanica i pažnju medija, radnici koji dva mjeseca nisu primili platu odluče da iskoriste i stupe u štrajk. Direktor hotela uz pomoć mafijaša koji vodi striptiz bar u podrumu hotela, pokušava zaustaviti propast večere koja bi svakako značila i propast hotela. Istovremeno, na krovu u improvizovanom TV studiju traje specijalni program, čiju rutinu prekida neobičan gost, Gavrilo Princip, glavom i bradom.
„Hotel Evropu“, Tanović gradi po principu strukture ličnosti Sigmunda Freuda, i dijeleći je na tri dijela, staru građevinu od betona i željeza oživljava i predstavlja kao umiruće živo biće, modernog političkog Frankensteina. Prema tumačenju slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, spratovi u filmu su podijeljeni tako da je nesvjesno smješteno u podrum, predsvjesno je u sredini, a na krovu sve ono čega smo trenutno svjesni. U ostvarenju Smrt u Sarajevu, u podrumu je mafija koja poput nesvjesnog ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, i središte je svega animalnog, neograničenog, životinjskog. U sredini su smješteni frustrirani radnici, direktor, obezbjeđenje, izgubljeni političar, koji se bjesomučno pokušavaju kretati naprijed, prema krovu, ali razapeti između moralnosti i straha, konstantno se vraćaju prema dnu. Na krovu vladaju mir i razum rukovođeni trenutnim principom realnosti, do trenutka kada se nesvjesno (čovjek sa pištoljem) probije u svjesno. U tom slučaju sve ono što se potiskivalo i skrivalo u podrumu izađe na vidjelo i tada naravno nastupa anarhija, haos. Još od svog prvog ostvarenja, Tanović kao reditelj jasno pokazuje utjecaj savremenog američkog filma, i ako Ničija zemlja svojim apsurdom podsjeća na M*A*S*H (1970) Roberta Altmana, onda je Smrt u Sarajevu nešto kao užarena balkanska verzija Gosford Parka (2001), samo autorski površnija, dramaturški nemuštija i gotovo bez ikakve emocije.
Pod utjecajem satiričnog i ciničnog duha Roberta Altmana, u naslovu Smrt u sarajevu, Tanović svjesno ili nesvjesno pokušava oživjeti najreprezentativniju odliku filmskog izražaja ovoga velikana savremenog američkog filma. Naime, on se apsolutno odriče akcije u korist atmosfere i psihološke razrade likova, dok forsiranjem slučajnosti razbija klasično pravilo uzročno-posljedične naracije. Problem nastaje u površnosti te iste razrade koja, nažalost, u većini likova ostaje na razini jednodimenzionalnosti predrasude. Ipak, zahvaljujući fluidnosti u pokretima kamere snimatelja filma Erola Zubčevića, te nevidljivoj montaži Redžinalda Šimeka (stiče se dojam da je film snimljen u jednom kadru), koje prikrivaju labilnu scenarističku konstrukciju i pojedine gotovo amaterske glumačke role, na koncu, ostvaruje se mozaična struktura Danteovih krugova Pakla, po pricipu; što su grijesi teži, to je krug tješnji.
Smještanjem više likova u isto vrijeme i mjesto, aktuelizirajući i razrađujući temu Sarajevskog atentata, od okvira do pokretača radnje i stvarajući od nje metastaze koje razaraju savremeno bosanskohercegovačko društvo, što nije bio slučaj u gore navedenim naslovima Hadžića i Bulajića, ali i ponovno otvoreno posežući za stereotipizacijom stvarnosti, Tanović žrtvuje film kao umjetnički i autorski i prostor, te na koncu, nekako stiže do konačnog vrhunca i formiranja balkanskog političkog Frankensteina za 21. stoljeće.
Kao jedini izlaz, tamo vjerno čeka smrt i dok film nekako preživljava, centralni protagonista potvrđuje naslov i umire u Sarajevu.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.