Ljubav je sila prirode
Druga povorka ponosa u Sarajevu, koja je trebala biti održana 23. augusta, odgođena je zbog koronavirusa i složene epidemiološke situacije. Naravno, u državi kao što je BiH, to je ponovno izazvalo razne polemike i dok jedni likuju u ime Boga, drugi vraćaju uvredama zarad nauke, a ispaštaju samo oni koji više nemaju snage opravdavati da su drugačiji i da je za tu njihovu „drugačijost“ „odgovorna“ i priroda i sam Bog kao Tvorac svega. Jer, ljubav se ne može opravdati, isto tako kao što se ne može pobiti emocija koju izaziva veliko umjetničko djelo, kakvo je recimo filmsko ostvarenje „Planina Brokeback“ (2005) tajvanskog reditelja Anga Leeja. Naime, subjektivno biće kakvo je čovjek, za nauku može reći da je to „samo drugo mišljenje“, ali emociju koju u njemu probudi književno, muzičko, likovno i naposlijetku filmsko djelo, ne može negirati, jer je njegova i rezultat je njegovog bića. A kada čovjek odbacuje svoju emociju, odriče se i samog sebe.
Cijelo stoljeće prije premijere ovoga potresnog naslova o zabranjenoj i nemogućoj homoseksualnoj ljubavi, pojavio se jedan novi žanr stvaralaštva koji je ispočetka svoje mjesto našao u književnoj umjetnosti – vestern. Prvi vestern film bio je „Velika pljačka voza“ iz 1903., nijemi film režisera Edwina S. Portera s Broncho Billyjem Andersonom u glavnoj ulozi. Cijelo to stoljeće i dobar dio narednog, vestern je slikao utjelovljenje čiste, nerazrijeđene muškosti, a snaga prirode tada nije imala nikakve veze sa ljubavlju i imala je zadatak da pojača ulogu glavnog kauboja koji se, osim sa Indijancima, morao sukobiti i sa spektakularnim vestern krajolikom. Dakle, vestern je bio i ostao mačo žanr u kojem su glavni junaci ličili na one iz akcijskih filmova simboličnog naslova „Umri muški“, a ženske suknje su u većini slučajeva predstavljale samo razlog njihovog „pada“. Da vesterni često prikazuju sukob primitivnog i zastarjelog načina života i društvenih promjena, najbolje dokazuje kratka priča Annie Proulx „Planina Brokeback“ napisana cijelo stoljeće poslije. Naravno, ne na taj način i ne u tom smislu u kojem je glavnu ulogu trebao da dobije John Wayne. Identično kao i u vestern historiji, poslije priče nastao je i film.
Vestern priču o nedopuštenoj homoseksualnoj ljubavi ekranizirao je režiser Ang Lee. Rođen 1954. godine na Tajvanu, Lee se intenzivno počinje zanimati za film tek na fakultetu, u SAD-u. Upravo će ta rastrganost između Azije i Amerike obilježiti njegovu filmsku budućnost, kao i prvijenac „U ravnoteži“ (1992), priču o majstoru tai chija koji iz Kine dolazi živjeti u New York, proživljavajući pravi kulturni šok. Drugim filmom „Svadbeni banket“ (1993), o avanturama tajvanskog homoseksualca koji se ženi za Kineskinju zbog papira, započinje ono što će postati Leejeva „homoseksualna trilogija“ i što će na kraju nagovijestiti presudan trenutak u njegovoj filmografiji – film „Planina Brokeback“ kojim će Lee 2005. godine osvojiti svog prvog Zlatnog lava u Veneciji. Ako tome dodamo i dva Zlatna Medvjeda u Berlinu i jednog Oscara, postaje jasno zašto je Ang Lee jedan od najvažnijih režisera današnjice i zašto nije odmah rezervisao povratnu kartu iz Amerike.
S druge strane, Annie Proulx je možda prvi pisac u Americi čije je djelo našlo put do ekrana u cjelosti. Njen predložak, koji se može samo pokušati smjestiti u neki rod i pripisati mu elemente i epa i pripovijetke s elipsama, možda najjasnije dokazuje da je upravo ovakva književna mješavina najlakša za ekranizaciju. Početak priče, Annie Proulx započinje krajem, u kojem se, se ispijajući kafu u svojoj prikolici, glavni junak Ennis Del Mar prisjeća sna u kojem mu se ukazao njegov ljubavnik Jack Twist. Tada još uvijek neće biti jasno da je riječ o ljubavi koja se desi jednom u stotinu godina, neće se prepoznati ni homoseksualna strast koja je nekad grijala dva muška tijela na nekoj promrzloj planini, neće se znati ni da je onaj koji se spominje u snovima, mrtav. Osluškujući vjetar koji zviždi iza vrata Ennisove prikolice, čiji precizni opis zapravo potvrđuje filmičnost u Anninim riječima, čitatelj će moći osjetiti nostalgiju za nekim prošlim vremenima, za jednim trenutkom u kojem je za dva zaljubljena ljudska bića čitav svijet bio njihov i sve se činilo savršenim. Ovim „kadrom“ Annie Proulx zapravo pokušava definisati temu svoga djela, tačno objašnjavajući ko je njegov glavni lik i nagovještavajući da će upravo Ennis Del Mar donijeti glavnu odluku u priči i da će on zapravo izabrati put poslijeg kojeg slijedi ta kafa u prikolici, dvije muške košulje uvučene jedna u drugu i jedini mogući kraj.
Ovo, dakle, jeste priča o kaubojima, ali junaci nipošto nisu heroji, nego mali ljudi sputani svojim svakodnevnim nedaćama. Ipak, i u ovoj vestern priči postoji sukob dobra i zla, međutim, taj sukob nije tačno raščlanjen i definisan kao u prototipima starih vesterna, ali se on nagovještava u odnosu ljubavi i netolerantne atmosfere konzervativnog Zapada 60-ih i 70-ih godina. To je upravo ono o čemu je pisao Jacques Derrida, kao tvorac sistema dekonstrukcije, u svojim analizama zapadnih filozofa. Naime, Derrida pokazuje da je književno djelo jedino moguće posmatrati kao rezultat konflikata unutar jedne kulturne sredine ili mišljenja. Dekonstrucijska djela u svom obliku prikazuju više mišljenja i značenja u jednom mahu koji su često u uzajamnom konfliktu i suprotnosti. Pri poređenju dekonstrukcijskog i tradicionalnog djela, mogu se primjetiti i otkriti koja mišljenja i suprotnosti su bili ignorisani u djelu nastalom tradicionalnom metodom stvaranja. Osnovna osobina dekonstrukcije je da u svojoj analizi upoređuje binarne suprotnosti (npr. homoseksualnost i heteroseksualnost).
Ang Lee se neće zadržati na dekonstruciji. Rezultat njegovog filma će morati biti potpuna destrukcija nečega što više nikako ne može postojati kao ideal. Mačistički model američkog kauboja. Leejev prvi kadar počinje usamljenom cestom i izmiješanim oblacima koji će se u priči pojavljivati u šturom obliku i bez tako jakog značaja, a koji će u filmu uvijek zauzimati više od pola ekrana i čija će nadmoć biti suprostavljena onoj jadnoj i nemoćnoj polovini koja već u startu zaostaje i koja teško da će ikada izgledati bolje. U toj polovini zarobljeni su i Ennis i Jack. Jedan na jednoj, drugi na drugoj strani, nemoćni pred silom prirode i bez cilja i plana da joj se suprostave.
Jedna od osnovnih razlika između originalne priče i filma jeste odabir glavnih protagonista. Anne Proulx u svojoj priči opisuje likove malog rasta, iskrivljenih zuba, sa štrkljastim nogama i mišićavim tijelima, dok u filmu te iste likove oživljavaju možda najzgodiniji i najljepši glumci u to vrijeme, Heath Ledger i Jake Gyllenhaal. Takav odabir daje nam jasno do znanja da Lee neće samo igrati na kartu bezuslovne ljubavi kojoj nije bitan fizički izgled, već i na kartu strasti koja je u ovome slučaju itetako moguća. U slučaju priče strast je prikazana kao gruba, muška, a na momente i prljava i odvratna. Kod Leeja, koji je poznat po svojoj slobodi kada su u pitanju seks i požuda, najjasnije prikazanom u njegovom narednom ostvarenju „Požuda, oprez“ (2007), tu grubu ljubav na neki način kroti i čini je nježnijom i ljepšom. Kod njega ne postoji neugodni miris sperme, znoja i krvi, ne postoji velika natučena ruka na ukrućenom muškom spolnom organu. U slučaju filma, gledatelji su pripremljeni za tu scenu, postavljenu u mraku šatora u kojem je sada muška gruboća i sudarena strast prikazana na jedan suptilniji način. Tu se ističe i magični naturalizam snimatelja filma Rodriga Prieta koji na snažan način upoznaje s ljepotom detalja i trenutaka. Priet tu scenu priprema u prethodnim kadrovima Ennisovog kupanja, nabijenim seksualnošću, koji su zamagljeni i kao takvi suprostavljeni Jackovom licu, ili možda još jasnije u sceni pored vatre u kojoj je smješten početak rušenja granica jednog prijateljskog odnosa, u kojoj Jack Ennisu pomaže da zaliječi ranu na glavi izazvanu padom sa konja, a koja je u pripovijeci nekako izbjegnuta. Njihov odnos u Leejovom filmu, koji je nastao od adaptiranog scenarija koji potpisuju James Schamus, te koscenaristi Larry McMurtry i Diana Ossana, podsjeća na onaj u filmskoj verziji „Mostovi okruga Madison“ (1995) Clinta Eastwooda, koji je također nastao prema književnom djelu, a s kojim, osim raskošnog zapadnog ambijenta, dijeli i ljubav koja nastaje iznenada i u apsolutnoj tišini. I Robert Kincaid i Francesce Johnson samo nekoliko dana mogu provesti zajedno, ali to je dovoljno da shvate da za pravu ljubav nikada nije kasno, ali i da se njenih posljedica ne može lako riješiti. Njihova planina Brokeback su slavni mostovi okruga Madison, koje je Kincaid došao fotografisati za svoju priču u National Geographicu. I u jednom i u drugom slučaju, naizgled monotoni ambijent beskrajnih polja zrači zivošću i toplinom, ali u isto vrijeme tišina koju oni posjeduju djeluje prijeteća i upozoravajuća. U oba filma čovjek je odvojen od civilizacije, odvojen od ratova, društvenih okolnosti i kulture tih vremena, a oko njega i doma (šatora ili kuće) je kamenje i zelenilo, a jedina veza s ostatkom svijeta su zvijezde i oblaci.
Upravo dugi kadrovi prirode i prijetećih oblaka koji svako malo obećavaju nevrijeme, u Leejevom filmu ublažavaju dugi period „trajanja“ ljubavi između Ennis i Jack, koji je u priči grubo isjeckan. S druge strane, likovi koju su u sukobu sa prirodom oživljeni su kao osjetljivi ljudi, vrele krvi i željni fizičkog dodira. Teren koji je Ang Lee imao pripremljen u originalnoj priči jesu ti muški grubijani, koji su silom prirode postali homoseksualci i koji sada tragaju za iskonskom emocijom u sebi za koju ne trebaju opravdanje niti razlog. Lee se jednostavno duže zadržao na njihovim izrazima lica, na detaljima, na tišini. Također, ne smijemo zaboraviti na dio umjetnosti koji ne postoji u književnosti, a koji u filmu vrlo snažno može da oživi jedno vrijeme, jedan nepovratni trenutak sreće, a u ovome slučaju to su nostalgičnim zvuci gitare argentinskoga kompozitora Gustava Santaolalle, koji ni u jednom trenutku ne odvraćaju pažnju od slike, već pokušavaju da uvežu dva naizgled nespojiva svijeta. Prirodu i čovjeka. Ljubav i čovjeka. Muzika u ovome filmu predstavlja emocionalno nabijenu kombinaciju minimalističkih zvukova. Ona je tiha, spora, usamljena, ali u njoj kao i u filmu postoji neka nostalgija, nešto što u slušateljima, budi osjećaj tuge i žala.
Od priče od nekih tridesetak stranica na kojih je smještena čitava historija jedne dvadesetogodišnje veze, nastao je film od dva sata i četrnaest minuta, koji je uspješno prilagodio taj neostvarivi ljubavni odnos koji se razvija veoma sporo, i koji je na najbolji mogući način prihvatio duga razdoblja odvojenosti ljubavnika. Posljednja scena filma, u kojoj Ennis otvara vrata ormara sa odjećom i ugleda Jackove dvije košulje na ofingeru, a zatim sa suzama u očima zakopča dugmad i popravi nakrivljenu razgledicu „njihove“ planine, utiče na gledatelja snažnije nego li bilo koji naučni podatak i zaključuje da je ljubav sila prirode, a da je čovjek taj koji se besmisleno bori protiv toga te da se potrebno samo prepustiti i biti ono jeste. „Jack, kunem se.“, kaže Ennis i zatvori ormar.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.