Kako je trenutno u BiH, regionu i svijetu aktuelan tzv. online ili digitalni teatar, gdje publika neke zaboravljene uspješne predstave može pogledati u snimljenim verzijama koje se emituju uživo, tako se toj nimalo popularnoj, ali nužnoj inicijativi, neophodno priključiti i sa kritičkog aspekta, a sve kako bi se stvorio privid postojanja bilo kakvog pozorišnog života. Koliko god bilo čudno jednu predstavu gledati kao snimak, toliko je još čudnije pisati kritiku na osnovu nekih statičnih kadrova koji pokušavaju biti teatar, a koji se toliko razlikuju od sjećanja na onaj susret, onu razmjenu, spoznaju, onaj trenutak obostranog nadahnuća. Ipak, još toliko je teže apsolutno zaboraviti na teatar, jer čovjek bez teatra ne može, nema kuda i nema gdje, to je barem sada, u ovome trenutku, sasvim jasno.
Više od sedam godina nakon premijere koja je održana 16. februara 2013. godine, predstavu Terorizam Kamernog teatra 55 će publika moći pogledati večeras, 5. aprila, na oficijelnoj Facebook stranici ove teatarske kuće. Dakle, riječ je o predstavi koja je nastala prema tekstu braće Olega i Vladimira Presnyakova, a u režiji Dine Mustafića, a koja problematizira pojam koji je prvi put upotrijebljen tokom francuske građanske revolucije, kako bi se ukazalo na opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe, a koji u modernom dobu ima savim drugačije značanje. Uz pomoć zapadnih medija, terorizam je postao planetarno popularan nakon 11. septembra 2001. godine i „napada koji je promijenio svijet“. Nakon toga, riječ terorizam se uvukla u sve pore savremenog društva i odjednom su svi počeli da tragaju za novim „teroristima“ kako bi u njih uperili prstom. Skrojen je novi naraštaj terorista – muslimani fundamentalisti – koji će poslužiti kao slika globalnog terorizma 21. stoljeća. Nakon što jedan takav terorista baci bombu, to opravdava da se na njega pošalje nuklearni projektil. Problem je riješen, jer jedini teroristi su oni, jedna grupa koja širi apstraktni strah, baš kao i u francuskoj građanskoj revoluciji. Ipak, vremenom terorizam postaje sve veći problem i u modernom dobu, ono što je vrijedilo na društvenom nivou počinje da vrijedi na individualnom, a riječ koja je bila namijenjena za definiciju jedne grupe, postala je definicija za svakog čovjeka u kojem se krije potencijalni terorista. Kao da je to značio oduvijek, terorizam je postao definicija za čovjekov unutrašnji vulkan nasilja.
Predviđajući budućnost, dramski pisci braća Presnyakov, riječ terorizam, u istoimenoj drami, napisanoj 2000. godine, koriste da predstave ovaj ličniji i mnogo prisutniji vid terorizma kojem je savremeno društvo svakodnevno izloženo. „Njihov terorizam“ se također infiltrirao poput virusa u svakodnevicu 21. stoljeća, ušao u škole, parkove, čekaonice, stanove, spavaće sobe i postao neodvojiv dio života, ali ne kao riječ koju svi žele da čuju, već kao dio čovjekove prirode koju se on boji priznati. Naravno, jedini način da se osvijesti postojanje tog dijela ljudske prirode jeste smijeh, jer prihvatanjem nečega kao duhovitog, a koje je istovremeno i tragično, čovjek nesvjesno priznaje i njegovu tragičnost. To su shvatila i braća Presnyakov koji su uz pomoć humora koji je, zapravo samo nastavak onoga što je otpočela ruska avangarda, prije svih Mihail Bulgakov, „prevarili“ one koji se glasno smiju čitajući njihove dramske tekstove i gledajući predstave koje su nastale na osnovu njih.
Fragmentarne strukture koja je sačinjena od šest naizgled zasebnih scena, tekst Terorizam jeste svojevrsna slagalica ustanovljavanja, a zatim i prihvatanja jednog od najvećih problema u modernom dobu – nasilja, koje se, krije u svakom čovjeku u svijetu, a iz kojeg, gotovo nužno, proizilazi i terorizam. Ono na čemu je fokus njihovog teksta, jeste uloga nasilja u modernom dobu, koje je, uz pomoć medija i tehnologije, postalo način popunjava slobodnog vremena, tj. zabava. Naravno, potreba za nasiljem je izraženija u manjim, siromašnijim sredinama kao što je i bosanskohercegovačko društvo, u kojem se zbog nedostatka perspektive djeca i mladi okreću televiziji i igricama, dakle, imaginarnoj stvarnosti, i tako nesvjesno prihvataju impuls nasilja koji im ona nudi. Kada se zasite naobrazbom i nakon što im dosadi distanca između njih i Play Stationa, nasilje ulazi u njihovu tjelesnost, njihove atrofirane mišiće i postaje svakodnevna fizička aktivnost. Svoju snagu ispočetka isprobavaju na nemoćnim životinjama, a nakon što im i to dosadi i nakon što im mučenje pasa i mačaka prestane biti super način da se provede jedno poslijepodne, na red dolaze ljudi. Zbog svega ovoga je Terorizam prijeko potreban društvu koje u ljubavniku koji psihički teroriše udatu ženu, šefu koji svoje radnike tjera na vješanje, dvjema staricama ogrezlim u terorizmu vlastitih života, te policijskoj jedinici čiji članovi fotografišu najužasnije događaje jednog radnog dana, vidi samo urnebesnu zabavu.
Neophodnost postavljanja ovoga teksta na bosanskohercegovačku teatarsku scenu svojevremeno je uočio režiser Dino Mustafić, koji je, prihvatajući da se, na neki način, autorski ponovi, ipak uspješno „pročitao“ tekst braće Presnyakov. To je jasno već nakon prve pauze između epizoda, prvog songa koji snažno kontrapunktira onome što se moglo vidjeti na sceni, te na taj način daje neku vrstu ironijskog komentara, prekidajući tako kod gledatelja svaku iluziju i nedopuštajući mu da terorizam koristi za smijeh. Bar ne samo za to. Ironijska uloga songova je jasna i kod samog njihovog odabira, s obzirom da predstava završava čuvenim songom iz filma M.A.S.H., Suicide is Painless, a svoju Brechtovsku ulogu u predstavi ima i What A Wonderful World, čiji naslov definiše i samu ideju rediteljskog koncepta Dine Mustafića, ponovno, izgrađenu od materijala ironije. Glumci ove numere izvode orkestriranjem glasova, te izobličavajući iste pojačavanjem i smanjivanjem tonova, imitiraju način pjevanja i tjelesne geste, npr. pokojne Marilyn Monroe. Predstavu otvara pokušaj lika Pukovnika (Semir Krivić), da ponovi posljednji poznati javni nastup Marilyn Monroe, izvedbu pjesme Happy Birthday, Mr. President, na televizijskoj rođendanskoj proslavi predsjednika Johna. F. Kennedyja. Međutim, kako ponoviti izvedbu koju su mediji proglasili najseksipilnijim televizijskim nastupom svih vremena? Iako je zabilježen beskonačan broj njenih kopija, niko, nikada nije uspio da ponovi autentičnost tog 19. maja 1962. godine. Ono što su mediji namjerno zaboravili, stvarajući lažni simbol seksualnosti, jeste apstinencijska kriza glumice nakon zadnjeg uzimanja heroina. To je zapravo najdirektiniji mogući prikaz negativne uloge medija u društvu i definisanje nasilja koje oni vrše nad čovjekom, gdje Mustafić i povlači najdublji secirajući rez. Prva scena, dakle, počinje na aerodromu na kojem je postavljena bomba i na kojem je zarobljena grupa ljudi izgubljenih u svojim privatnim obavezama, ličnim problemima i intimnim nesrećama. Dramaturzi predstave Željka Udovičić i Vedran Fajković, ovu scenu globalnog terorizma, koriste kao okvir stukture u kojoj će svako od „zarobljenih“ imati svojih „pet minuta“ da predstavi svoj oblik terorizma. Poput koncentričnih krugova izazvanih padom kamena u lokvu sa vodom, tako se pod utjecajem fobije i jedne apstraktne prijetnje od praznih kofera ostavljenih na aerodromskom terminalu, talasi terorizma šire u živote svih aktera u priči. Zapljuskuju putnike kojima je zbog dojave o bombi odgođen let, dvoje ljubavnika u trenutku preljube, uredske radnike dok se prepiru, od kojih jedan zatim odluči da se objesi, dvije starice koje sjede na klupi na igralištu i ismijavaju čovjeka preko puta, policajce koji se međusobno tuku. Dok avion sa putnicima konačno ne poleti. Iako naizgled zasebni i nasumični, ovi prizori se postepeno stapaju jednom nevidljivom, ali sveprisutnom tematskom niti, što ukazuje i na to da svi snose odgovornost jedni za druge, čak i u ovome nasiljem izgrađenom bezdušnom limbu.
Također, muzička uloga glumačkog ansambla generacijski različitih dobi (Adnan Goro, Aida Bukva, Amar Selimović, Boris Ler, Dragan Jovičić, Edin Avdagić, Ermin Bravo, Jasna, Ornela Bery, Kemal Čebo, Maja Izetbegović, Muhamed Hadžović, Sanin Milavić, Senad Alihodžić, Vanesa Glođo), nije ostala samo na pjevanju, već je, uz pomoć muzičke voditeljice ansambla Tijane Vignjević, proširena i na „igranje“ svih zvukova u predstavi, uključujući i onaj posljednji – odgorjevanje fitilja na improvizovanoj bombi koja treba da eksplodira. Bomba, ili sami likovi? Nadalje, Mustafić i ovaj put ostaje na upotrebi apstraktne i sugestivne scenografije Dragutina Broza te poseže za minimalističkom, ali u realnosti života ustanovljenoj koreografiji Lejle Hodžić uz ponovo oskudan izbor boja – crne i crvene, kako bi istovremeno ostao u odorama svakodnevice, ali i ukazao na ono što je u njoj pogrešno. Tako on, npr. preko kaveza koji je ispunjen ljudima i koji je poput akvarijuma, postavljen na stražnijem dijelu scene poput i ograde za zabranu prolaza i rešetke na krevetu (isti predmet), simbolički predstavlja zarobljenost likova unutar vlastitih zidova, unutar bolno zavezanih luđačkih košulja, što ističe jednu razarajuću moć koju posjeduje ovaj, intimni terorizam, u kojem su pojedinci primorani da rade ono što ne žele. Režiser se isto tako i poigrava sa svim onim što mladima danas služi za igru, odnosno inspiraciju za nasilje i što predstavlja opasnost od širenja njegovog virusa, koju predstavljaju moderna tehnološka pomagala – video igre, mobiteli, tv, iPad. Rezultat dejstva i jednih i drugih je destrukcija i razaranje, a njegov konačan ishod jeste reality show užasa, u kojem nema žrtava niti počinitelja, već samo jedan uzročno posljedični crno-crveni lanac straha, sumnje i nasilja. Predstava završava upravo poput video igre u kojoj se junakom postaje nasiljem i u kojoj nije preostao niti jedan imaginarni neprijatelj čiju krv treba proliti i čiji dio tijela treba odsjeći. Okružen imaginarnim činom komadanja i rezanja, Pukovnik postavlja posljednje pitanje predstave: Treba li o nasilju govoriti, ako širenjem priče o njemu inficiramo mase? Odgovor je da trebamo. Sve dok ne budemo uživali u tome.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.