Naša vječna “djelidba”
Prije nekoliko dana je na Facebook stranici Kamernog teatra 55, emitovana tzv. live premijera predstave Djelidba Skendera Kulenovića, u režiji Faruka Piragića i adaptaciji Davora Korića. Ova predstava u kojoj su igrali Miralem Zubpčević, Boro Stjepanović, Enver Petrovci, Senad Bašič i Miki Trifunov je premijerno izvedena 1991. godine, u predvečerje proteklog rata i trebala je, ali nije, da upozori na ono što se moglo dogoditi. Toliko godina poslije, emitovan je, dakle, snimak ove predstave uz isti osjećaj aktuelnosti komada te jezovite nepromjenjivosti bosanskohercegovačke društvene i političke stvarnosti i to u trenutku kada su predsjednici, SNSD-a Milorad Dodik, HDZ-a Dragan Čović i SDA Bakir Izetbegović, dogovarali raspodjelu kredita MMF-a od 330 miliona eura. Njihova glumačka igra koja je trajala danima, svakako nema mnogo sličnosti sa onom u predstavi, ali kao da je nastala na osnovu istog teksta, istih likova i istih replika koje je Kulenović kreirao prije 73 godine.
Drama Djelidba Skendera Kulenovića napisana je, dakle, 1947. godine i problematizira fenomen rata kao nikada dovršenog procesa, vječno prisutnog u obliku konstantnog straha od njegovog povratka, a koji sa sobom donosi nacionalnu netrpeljivost, građansku nesigurnost, strepnju od siromaštva, te bjesomučnu pohlepu, kao nagovještaje novog fizičkog sukoba. Pod utjecajem slavnih komediografa Jovana Sterije Popovića i Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Kulenović likove (Muslimane, Hrvate i Srbe) smješta u klaustrofobični prostor bosanske kafane zajedno s poslijeratnom „djelidbom“, dok tragove netom završenog rata ostavlja s druge strane vrata.
Centralni sižejni tok ove intrigantne komedije započinje nakon Drugog svjetskog rata, kada u u malo zabito mjesto u Bosni, selo Gluha Bukovica, stiže izvjesni kontigent raznih dobara, robe i stoke, koji treba podijeliti mještanima koji su gotovo sve izgubili u ratnim pustošenjima, razaranjima i paležima. Međutim, seoska kafana „Tufkina kafa“, postaje simbol ničije i svačije zemlje, svojevrsna narodna skupština na čijoj tribini se srčano izmjenjuju predstavnici-odbornici svojih naroda, a, zapravo, borci za svoje privatne interese. Samo jedna vijest koja dolazi sa druge strane vrata, ispred kojih vreba imaginarni novi rat, pokreće zakulisnu igru vještih spletkaroša. Blefira se i igra beskrupulozno na kartu nacije i vjere te „djelidba“, umjesto da pomogne stanovništvu dovodi do novih razdora i na koncu do fizičkog sukoba.
Početak pretpremijere predstave koja je u prvim mirnodopskim danima upriličena u Narodnom pozorištu u Sarajevu, a koju je, nezadovoljan viđenim, ubrzo nakon dizanja zavjese napustio cijeli politički establišment Jugoslavije, s Rodoljubom Čolakovićem na čelu, svojevremeno je opisao Tvrtko Kulenović, kroz sjećanja svoga oca:
“Digla se zavjesa. Na pozornici se ukazala obična seoska kafana, s pogledom – kroz niz karakterističnih prozora na orijentalni luk na šiljak i mušebak – na tipičan bosanski pejzaž, na razbijena sela u dnu pozornice. Ispod prozora, u kafani, minderluci. U uglu obavezni kafeodžak. I roštilj. Po zidovima ispisane parole iz NOB-a, nevještim slovima. I poznati Titov portret izveden u tehnici pušoara. U kafani se održava sjednica Narodnog odbora. Dnevni red: podjela pomoći izgladnjelom i osiromašenom narodu na oslobođenoj teritoriji iz UNRIN-e pomoći. Dijele se mazge, goveda, plugovi, tekstil, brašno, mast itd. U sastavu NOO-a tri sela: jedno srpsko, drugo muslimansko, treće hrvatsko. I nastaje svađa oko podjele pomoći. Svaki odbornik traži veću pomoć svome selu. Svaki ima opravdane razloge za svoje zahtjeve (…) Naravno, u pozadini se kriju lični interesi odbornika i njihovih porodica i prijatelja. Narod čeka pomoć, a odbornici se svađaju oko podjele pomoći. Ne mogu se među sobom nagoditi. Sekretar komiteta, mlad, skroman, pošten i energičan čovjek, takođe član NOO-a, gubi strpljenje i na kraju se fata stolice, a odbornici bježe iz kafane, neko na vrata neko na prozor… I uzvikuju: To je nama naša borba dala / nekom slave, nekom kapitala!”
Uz pomoć komedije i apsurda istovremeno, odnosno kreirajući svojevrsni apsurdni smijeh, Kulenović prezentuje svu tragičnost bosanskohercegovačke stvarnosti, vječno podijeljene na tri nacionalnosti, koje prividno, bjesomučno pokušavaju da žive u skladnom trolistu, a kojima strah od novog rata, pobuđuje i hrani reflekse pohlepe, licemjerja i lopovluka. Glavni likovi – Trivun, Suljo, Stevan, Anto, Zećiraga, Jozo, Omer, nisu dramski karakteri koje preživljena nesreća dovodi do prihološke promjene, već predstavljaju tipove koji svjedoče vječnom međunacionalnom sukobu u BiH. Kao što u knjizi Hrestomatija novije hrvatske drame, II dio (2001), uočava Boris Senker, pišući o hrvatskim dramskim tekstovima nastalim neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, da su njihovi likovi “gotovo redovito `tipovi`, a ponekad čak i `personifikacije`, a manje-više nikad `individumi`”. Upravo spomenuto Senkerovo uočavanje se može primijeniti i na primjeru drame Skendera Kulenovića, u kojoj su likovi personifikacije svojih nacionalnosti i religija samo za javnost, dok se unutar njih za prevlast bore škrtac, hvalisavac, licemjer, lažljivac, lažni rodoljub itd, a čijim individuama upravlja samo lično koristoljublje.
POMOĆNA SILA: Ništa ja, drugovi, ne izmišljam, nego je on meni dao svoje dužničke teftere da iz njih svijetu djelidbu razrezujem! Ko je dužan njemu, onaj će i slijedovati, blago njemu!
(…)
JOZO: Tebi je teftere vodio anđeo čuvar!
ZEĆIRAGA: (Anti) I sada ti njih vodiš napamet! Ti i danas, sve tako napamet, daješ narodu žito, da mu sutra digneš i ono robe što će dobiti!
TRIVUN: (Anti) Ujedinili se protiv nas, kažem ja tebi, Anto bolan!
JOZO: A zato on meni podera spisak – da on dijeli kome on hoće!…
ZEĆIRAGA: Kome vaši anđeli hoće!
TRIVUN: Ne diraj u vjeru! Ovdje se blati vjera!… U sve mi diraj, u vjeru mi ne barkaj!
ZEĆIRAGA: (Trivunu) Velim ja, Suljo, složili se protiv nas!… (Trivunu) Ko dira u vjeru?
TRIVUN: Ovo će neko krvavom ostavkom platiti!
STEVO: I ja mislim, druže Trivune!
ZEĆIRAGA: (Trivunu) Kome ti prijetiš?
JOZO: (povlačeći se vratima, za sebe) Jozo ludi, sklanjaj glavu! Rita se mazga.
U ovoj ključnoj sceni drame, predstavljena je sukobljenost Kulenovićevih likova u vlastitioj strukturi, bez jasnog definisanja njihovih definitivnih htijenja: Za koga se oni, pojedinačno, zapravo, bore? Za vjeru? Za narod? Za sebe samog? Naravno, jasno je da, Trivunovo “čuvanje vjere”, Zećiragino suprostavljanje zbog ugroženosti nacije – “Velim ja, Suljo, složili se protiv nas!…”, u konačnici predstavlja samo maske mentaliteta bh. čovjeka, a da se istinski interes krije samo u ličnoj dobiti/krađi, jer, na koncu, drama je personalna forma, i oni koji “predstavljaju narod” uvijek nude sliku osobe:
SULJO: Kakav narod? Ja sam im danas Bog i narod! (Tražeći pogledom oko sebe).
Također, kao i Samuell Beckett u komadu Čekajući Godota (1952), tako i Kulenović u Djelidbi napetost gradi uz pomoć elementa čekanja, s kojim likovi iščekuju konačno spasenje (dolazak “djelidbe”), a koju nadopunjuje uz pomoć konstantnih izmjena u vidu novosti koje dolaze izvana, novih likova, koji će, iako s ciljem smirivanja vanredne situacije, svojim dolaskom, istu istovremeno pogoršavati i približavati tački ključanja. Jer, pisac, od samog početka “djelidbu” najavljuje kao svojevrsnu prijetnju „izvana“, kao događaj koji će razotkriti “prava lica” u naizgled iskrenom međunacionalnom i međureligijskom odnosu BiH te koji će u konačnici dovesti do konačnog sukoba u kafani kao simbolu cjelokupnog društva i države. Ovo potvrđuje da siže Djelidbe “živi” od napetosti koja je i prostorna i vremenska, jer istu proizvodi čekanje koje s jedne strane, podrazumijeva jedan prostor, a s druge je ograničena protokom vremena, koji će donijeti, ili neće, promjenu. Objavljena nepune dvije godina nakon Drugog svjetskog rata, Djelidba otvoreno ironizira i ismijava ovdašnji mir kao stanje obuzeto strahom od prethodnog i novog rata, te ga osuđuje kao besmislenog. Jednako tako, uz pomoć jedinstva vremena, mjesta i radnje, odnosno koristeći klasicističko pravilo dramskog teksta te zarobljavajući likove unutar kafane i prikazujući ih kao dresirane lutke kojima upravljaju ideologija, politika ili nacija, ova drama, takvo stanje prezentuje kao začarani krug iz kojeg je nemoguće izaći, a u kojem se tragično i komično isprepliću do mjere neprepoznatljivosti i postaju jedno. Preostaje, ili “smijeh nad samim sobom”, kako u Antologiji bosanskohercegovačke drame 20. vijeka, a pišući o Kulenovićevoj drami, zapaža Gordana Muzaferija, ili, plač nad samim sobom. Do nas je šta ćemo izabrati.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.