Dajana Đurić, Amel Aljić i Lejlija Aljić različiti su po godinama i karakteru. Zajednička im je pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini u Bosni i Hercegovini, te vjera da će u budućnosti i ova populacija više pažnje posvetiti svom obrazovanju. S njima je razgovarala novinarka OP BHRT-a Emina Osmić-Hajdarević.
Dajana Đurić već dugi niz godina bori se za prava Roma i članica je brčanskog udruženja “Romi na djelu”. Jedna je od rijetkih visokoobrazovanih Romkinja u Brčkom, ali i Bosni i Hercegovini. Trenutno radi i kao referentica za romska pitanja u Odjelu za obrazovanje Brčko distrikta. Amel i Lejlija tek trebaju da prošire svoju biografiju. Obojica su maturanti Poljoprivredne i Medicinske škole u Brčkom, a od njih saznajemo da su, zapravo, u posljednjih osam godina oni jedini maturanti iz reda romske nacionalne manjine, te da su tek dvoje od ukupno četvero srednjoškolaca Roma na prostoru Brčko distrikta. Od Lejlije Aljića saznajemo da na prostoru Brčko distrikta živi oko 2.500 Roma nastanjenih u nekoliko naselja: Suljagića Sokak, Brod, Prutače, Rahić i manji broj u užoj gradskoj zoni.
Od Dajane Đurić saznajemo da najveći broj učenika romske nacionalnosti pohađa Petu osnovnu školu, ali nažalost, školovanje napuštaju ili ne nastavljaju srednjoškolsko obrazovanje:
“Što se tiče upisa djece u školu, mi koji smo aktivisti u romskoj zajednici, koji radimo konstantno na terenu svjesni smo činjenice, a teško prihvaćaju i drugi tu činjenicu da se roditeljima romske populacije svijest jako sporo mijenja. S njima se zaista mora konstantno raditi. Konstantno se djeca moraju motivirati. Konstantno se mora s roditeljima pričati koliko je obrazovanje bitno. Razlog zbog čega sada imamo četvero djece u srednjoj školi razlog je taj što se djevojčice vrlo mlade udaju”
S druge strane, Đurić dodaje da muška populacija ide na ”teren” sa roditeljima i stoga i oni napuštaju školovanje. Ipak, Brčko se može pohvaliti smanjenim brojem djevojčica koje jako rano ulaze u brak.
Pošto su se, za razliku od nekih svojih vršnjaka, redovno školovali, Lejlija nije ravnodušan kada odlazi u školu i gleda svoje vršnjake koji ostaju kod kuće ili na ulici:
“Meni je žao što neka djeca nisu imala priliku da iskuse kako je to biti učenik po redu, radu i disciplini i usput da uči o moralnim vrijednostima kao što ima odrastao čovjek. To će mu trebati u životu. Žao mi je i to što gledam kako neki ljudi odrastaju samo na ulici i ništa ne rade i onda ne znaju šta će sami sa sobom”
Svoj stav o ovome s nama je podijelio i Amel Aljić:
“Meni je veoma žao vidjeti malu romsku djecu na ulici koja ne pohađaju školu, i jednostavno kad prođem, pogledam u njih i pitam zašto ne idu u školu no većinom je do njihovih roditelja. Ja mislim da smo Lejlija i ja njima uzor, to jeste dajemo im motiv da idu u školu. Rezultat toga je da u posljednje vrijeme djeca pohađaju nastavu sve više i više”
S našim sagovornicima razgovarali smo i o temi diskriminacije koja uvijek, nažalost, ide pod ruku kada pričamo o nacionalnim manjinama na ovom prostoru. Lejlija nam govori da mnogi Romi žele biti isključeni iz tih stereotipa:
“Romi su vrlo malo uključeni u društveni život. Romi žele da budu aktivni i uključeni, ali društvo u cjelini je toliko podijeljeno i zauzeto svojim interesima da se na ovu nacionalnu manjinu gleda diskriminatorski”
Predrasude i diskriminacija najvidljiviji su kada su u pitanju brakovi ili intimne veze koje se stvaraju između Roma, Romkinja i pripadnika drugih nacionalnosti, kako kaže Amel:
“Nekako je lakše doći u vezu nego u brak sa djevojkom koja je druge nacionalnosti. Veza jeste moguća ali uvijek postoji problem, a taj problem je većinom roditelji koji ne dozvoljavaju djeci da budu sa Romima u vezi”
Amel kaže da je i sam imao ovakvo iskustvo jer je morao okončati vezu s djevojkom zato što ga njezini roditelji nisu prihvatili kao pripadnika romske nacionalnosti.
Iako se, generalno gledajući, Dajana Đurić osjeća prihvaćenom o strane bh. društva, što pokazuju i različita priznanja koja je dobila, ipak se prisjeća jedne nemile situacije kada je svojim kolegama na fakultetu kazala da je Romkinja:
“Od tog momenta ja sam bila odbačena od pet ljudi koji su studirali sa mnom. Meni su trebale dvije godine da pokažem da Romi nisu drugačiji, da ne postoje predrasude koje oni imaju i koje vide. U jednom trenutku jedna kolegica je meni rekla: „Ali vi, ovaj, vi živite od sekundarnih sirovina, od sabiranja željeza, čemu fakultet?“, postavila mi je pitanje. Ja sam rekla: „Pa, eto, ja bih s diplomom da metem ulice i da sakupljam to željezo“
Ipak, Dajana kaže da se stav njenih kolega prema njoj od tada promijenio. Dajana je 2018. godine dobila priznanje Večernjakov pečat u kategoriji Pothvat godine. Kaže da joj je posebno bilo drago što je prilikom prihvatanja nagrade imala priliku da nesmetano govori o mnogim problemima romske populacije u BiH.
Amel i Lejlija također se slažu da, na sreću, nisu osjetili veliki stepen diskriminacije, ali da bi voljeli da se u srednjim i osnovnim školama uvede i nastava romskog jezika i to, prema Amelovim riječima, ne samo za Rome nego i druge koji žele naučiti njihov jezik. Lejlija je još izrazio želju da on bude predavač:
“Kroz život svaki čovjek okusi neku vrstu diksriminacije. Kao manji sam možda i bio diskriminisan ali nisam to znao jer sam bio dijete. Sada u školi koju pohađam i u gradu u kojem živim ne osjećam osjećam diskriminaciju od drugih, štaviše, jako sam prihvaćen jer sam radio na sebi da bi me drugi prihvatili”
Amel i Lejlija nakon srednje škole namjeravaju upisati policijsku akademiju ili neki drugi fakultet. Želimo im da nastave biti nosioci pozitivnih promjena u bh. društvu a posebno u svojoj zajednici. Za kraj Dajana Đurić, upućuje poruku mladim Romima.
“Što se tiče školovanja moja poruka je: obrazovanje je moć. Koliko znaš toliko vrijediš!”