Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Ljupko Mišeljić
Interpretacija: Enes Kozličić
Zašto ljudi ne rade stvari koje ih čine srećnim?
Prvi put sam pokušao odgovoriti na ovo pitanje krajem 2019. godine. Odgovor je bio bahat i nepromišljen: zbog kapitalizma.
Ne radiš stvari koje te čine srećnom jer nisu produktivne
– rekao sam otresito. Sreća nisam rekao „eksploatacijabilne“.
Tačno je da kapitalizam eksploatiše i ugnjetava, ne da običnom čovjeku priliku da da živi s maksimumom mogućnosti u vremenu i prostoru. Ipak, data tačnost je obična sintetična istina. Prava istina je mnogo koherentnija i homogenija:
čovjek ne radi stvari koje ga čine srećnim jer sreća nije konkstrukcija, nego fluid.
Čovjek ne može upravljati srećom. Pokuša li, makar željom da rekonstruiše osjećanje sreće, nailazi ruine poriva i nakoga. Za razliku od ispunjenosti i uspjeha, sreća ne podrazumijeva htijenja i potrebe. Ako baš hoćete, sreća je neposredno ispoljavanje duše, a ne psihički osjećaj.
Mnoge paradigme na kojima počiva aktuelni društveni poredak utemeljene su na takođe sintetičnoj istini, prihvaćenoj u nužnoj samoobmani:
svako je kovač svoje sreće.
Ipak, sreća upravlja čovjekom, ne obrnuto ‒ to je najvažnija lekcija koju sam naučio u 2019. godini. Imajući to u vidu, bilo bi poštenije reći da je 2019. godina provela mene, nego da sam ja proveo nju. Pokazala mi je takozvani region, scenska i digitalna ostvarenja, poneki film.
Nakon svega što se desilo u 2019. godini, imamo potpuno pravo da je posmatramo kako želimo.
To je još jedna u nizu godina koje su pokazale da ne postoji dovoljno relevantna kolektivna istina i istorija u užem kontekstu, kao reprodukcija životne svakodnevice.
Kad u obzir uzmemo migrantsku krizu, uvidjećemo jasno da su solidarnost i blagostanje vidno neprihvaćeniji od sažaljenja i milosrđa, i to je još jedna potvrda o superiornom mehanizmu koji pozitivnu istoriju doživljava kao teret, dodatak privatnom životu koji se ne može podnijeti. U tom smislu, 2019. godina protekla je u odbacivanju starog lažnog antagonizma da čovjek može u svoje iluzije smjestiti u zagradu, sebe izvući ispred zagrade, i da pritom svakim njegovim rastom ne rastu njegove iluzije, nauštrb maštovitosti.
2019.-u pamtiću kao godinu u kojoj sam se susreo sa digitalnim ostvarenjima artificijalne stvarnosti više puta na različitim mjestima. Boraveći ukupno dva mjeseca u različitim nepoznatim gradovima bez mobilnog telefona, i razotkrio sintetičnu istinu da
grad čine ljudi.
Prvi put trčao na predstavi i hodao gradom po diktatu dobijenom putem slušalica, upisao fakultet u gradu u kome nisam dosad živio i prihvatio činjenicu koju znam odveć dugo: grad je scena a arhitektura je događaj. To je znanje koje želim da prenesem drugom a i sebi u 2020. godini.
Neka je sretna!