Pored prvih kino projekcija, u gradu na Neretvi je snimljen i prvi igrani film davne 1916. godine.
Retrospektivno se vraćajući u povijest, nakon Drugog svjetskog rada u Mostaru je djelovalo 7 kino dvorana. Danas samo jedan u kojoj rijetko kada imamo priliku pogledati uratke europske pa i druge svjetske kinematografije. Zbog toga mladi polaznici Viva škole filma nisu krili simpatije prema američkoj produkciji. No, da se i domaća ima čemu nadati, potvrdio je i slavni redatelj te art direktor Viva Festivala i škole filma, Ratko Orozović:
Kad dođu na Festival, oni su stimulativni, puni života i poleta. Naš cilj je bio da počnu misliti jezikom filma.
Viva Škola Filma se rado vraća u Mostar, a ono što je prethodilo tomu u posljednje 4 godine je preko 75 radionica. Ratko Orozović, boraveći na većini radionica je, unatoč 75 godina života, svjestan kako internet ulazni na mala vrata naše budućnosti te kao takav odvraća pozornost mladima od klasične filmske industrije. Ipak, film kao kanal nije dalek mlađim ljudima. Potrebno je ulagati u njihovo uključivanje u domaću kinematografiju iz više razloga.
Kad oni sami stvore neko djelo, onda je to njihovo, onda je to dio njihove duše. Želje su velike, želje su da u ovoj predivnoj Bosni i Hercegovini koristimo resurse koje imamo. Najlakše je pobjeći iz zemlje.
Iz zemlje nisu pobjegli i neće mladi ljudi Sarah Suljić i Dino Jevrić. U sklopu prošlotjedne filmske klape kreirali su, zajedno s 14 drugih polaznika, filmski uradak o kamenom duhu koji ispunjava životne želje. Sarah Suljić se prijavila jer ju je prvenstveno zanimalo kako se pravi film ali i poradi druženja. Zbog korisno uloženog vremena, sigurna je kako ovo nije njena posljednja radionica.
Naučila sam kako se radi sa kamerom, sa mikrofonom i sa klapom. Najviše volim žanrove akcije i komedije, a naši filmovi su nekako najčešće “crno-bijeli” i nisu zanimljivi toliko. Super je društvo ovdje, super su ljudi koji s nama rade. Mi sami pravimo film i sami pišemo scenarij što je jako zanimljivo,
kaže Sarah.
Dino Jervić, učenik Srednje elektrotehničke škole, od malena se zanima za film te se nada kako će to ujedno biti i njegov životni poziv. Iako relativno mlad, svjestan je kako BiH ne pruža mnogo mogućnosti za razvoj mladim glumcima, režiserima i ostalim akterima.
Po mom mišljenju BiH ne daje velike mogućnosti, ali opet mislim da s obzirom na to kakvi su uslovi za snimanje filmova, mislim da BiH ima dobre rezultate na tom polju.
Polaznici radionice su kroz grupne zadatke stekli znanje iz filmskog jezika i osnova filmske pismenosti. U svemu navedenom im je pomogao i perspektivni iranski redatelj Sayed Moosavi koji je dobitnik dvije festivalske nagrade u BiH. Svojim pristupom i znanjem je imao za cilj dati mladima uvid u umjetničke vrijednosti kao što su poštovanje, suradnja i prijateljstvo. Dolazeći iz svijeta kinematografija koja se mijenjala u odnosu na vrijeme prije Islamske revolucije, smatra da je danas situacija za mlade glumce drugačija nego što je bila prije. Prilike su češće, a filmovi su okrenuti ka temama ljudskih prava u kojima se mladi dobro snalaze.
U Iranu se u posljednje vrijeme producira veliki broj filmova na godišnjoj razini. Tržište je veliko, mladih glumaca ima mnogo – kako onih koji su se dokazali, tako i onih koji su u procesu. Konkurencija je uistinu ogromna, no u isto vrijeme prilike su neizbježne. Može se reći da je trenutno iranski film u dobrim rukama mladih ljudi. Unatoč tomu što nemam veliko iskustvo u odnosu na ostale redatelje, dana mi je prilika i mogućnost da napravim samostalni dugometražni film, što ranije nije bio slučaj,
kaže Sayed.
Skup radionica je polučio odlične rezultate u posljednje 4 godine, proizveden je veliki broj kako kratkometražnih tako i dugometražnih filmova. Educirano je preko 200 mladih ljudi u više od 20 gradova. Kreirani filmovi su autentični i originalani te će se distribuirati na različitim festivalima. No, i ideje mladih su jednako originalne. Za nadati se kako je državnom aparatu iste zadržati i pružiti im nove mogućnosti – prilike vrijedne ulaganja.