Govor mržnje sintagma je koju čujemo skoro svakodnevno. Često je olako shvatamo ne razmišljajući koliki je to zapravo problem u današnjem društvu. Mladi ljudi najviše koriste govor mržnje a sankcija najčešće izostane. Šta je to govor mržnje, ko je odgovoran, kako spriječiti saznajemo kroz razgovor sa novinarkom Rubinom Čengić.
Ubistvo žene koje se desilou Gradačcu prenosilo se uživo. A više od 40 ljudi je davalo podršku tom monstruoznom činu. Mladić iz Bijeljine se nedavno snimao mobitelom i vrijeđao svoje komšije. To nam postaje svakodnevica. Rubina Čengić, novinarka ističe da je, na veliku žalost, ovakve vijesti više ne mogu iznenaditi.
“Koliko god bih voljela da sam iznenađena, svakodnevno svjedočimo ogromnim količinama govora mržnje, uvreda a pogotovo na društvenim mrežama i u javnom prostoru. Potpuno neprihvatljiv govor je prisutan. Živimo u jednom vremenu površnosti. Imate ankete istraživanja koje pokazuju da ljudi više ne čitaju ništa osim naslova i komentara na društvenim mrežama. A to je ogroman izvor mržnje. Kao društvo nemamo svijest za javno izgovorenu riječ. Ni u obrazovanju ni u medijima.”
Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja bez straha od sankcije. Sličan pojam je i sloboda izražavanja li je to ipak neki širi pojam jer se ne odnosi samo na govor. Sve ovo, prema riječima Čengić, pogrešno je shvaćeno i zloupotrebljava se.
“Nažalost nisam pretjerano optimista jer ako uzmete da čitate tužilačke odluke o prijavama za negiranje genocida vidjet ćete da tužilac kaže da prijavljena osoba nije tako mislila i to je tužitelju dovoljno da odustanu od dalje istrage. Sistem nije loše postavljen. Imamo zakone koji nisu loši ali u primjeni pravimo propuste iz različitih razloga. Nekad zona komfora, nekad nedovoljno profesionalnosti. Jer puno ljudi dobije posao preko veze i izostane primjena znanja. S druge strane, problem prave i mediji. Mediji imaju zadatak da reduciraju informacije i zabave. Mediji imaju kodeks i jasna pravila ali praksa je mnogo drugačija od kodeksa.”
Iako je i sama dio svijeta medija, Rubina Čengić za mnoge probleme krivi upravo medije. Veliki problem prema njenim riječima je nedostatak misli vodilje medija.
“Mi imamo ogroman broj medija za koje uopće ne znamo ko su vlasnici i izvor finansiranja i to je problem. Ako ne znate ko je vlasnik i odakle dolazi novac određenog medija tu mogu postojati razni neprihvatljivi elementi. Možete imati novac iz sumnjivih tokova ako u nekom mediju ne postoji poštovanje kodeksa, može ići do uznemiravanja javnosti, promocije pogrešnih ciljeva. Svako ko radi u medijima treba da se zapita zašto ovo radim i šta je moja zadaća. Isto je i s neselektivnim puštanjem s pressica. Koliko god je ta press nečija, moramo biti selektivni. Zadaća medija je da provjere pa tek onda da objave. Činjenica je da je veliki broj medija, veliki broj nedovoljno educiranih novinara i novinarki i neadekvatan nadzor. Mi imamo RAK i Vijeće za štampu ali očito to nije dovoljno.”
Komentari na društvenim mrežama su izvor govora mržnje. Najčešće ti komentari uopće nemaju veze s tekstom.
“Nekad se trudim da pročitam da vidim koliko smo daleko otišli a otišli smo daleko u pogrešnom pravcu. Komentari često nemaju veze sa sadržajem nego neka lična prepucavanja ljudi koji su stalno tu. Mnogo je tih popularno nazvanih botova, ljudi koji objavljuju sadržaj za interes neke grupe ili pojedinca. Mi kao ljudi iz medija smo zaduženi da kontrolišemo komentare na tekstovima. Ne mogu ljudi u medijima biti neodgovorni za ono što objave.”
Mediji imaju veliku odgovornost. Oni kreiraju javno mnijenje, ističe Čengić.
“Činjenica je da je mnogo medija, nema novca, rade ljudi koji nisu obrazovani educirani pod velikim pritiskom za male plate, nemaju profesionalnu odgovornost. Nije imati medij skupiti troje ljudi i pričati ili snimati stavove koje nemaju veze s činjenicama šta im je volja. A neko će ih da ih gleda i pljeskati na svaku njihovu glupost. To nije medij, medij je odgovornost! Zadaća medija je da kreiranju javno mnijenje a ne političari koji govore grozne stvari o protivnicima. Mediji su ti koji kreiraju javno mnijenje. Mediji bi trebali da imaju različite sadržaje i da nekako u svom programu nađu vremena i za femicid i za politička dešavanja. Zato imamo program 24 h, info emisije svakih par sati od pola sata. Problem je uređivačka politika, nedefinisanost misije, Amerikanci to zovu ‘mission statement’ gdje na početku definišete zašto to radite i sami sebi pravite ono što ćete raditi i kad god izgubite fokus podsjetite se ciljeva.”
Novinarska solidarnost često izostane. Novinari često imaju priliku educirati se ali primjena naučenog je problem jer onda naiđu na nerazumijevanje urednika i vlasnika medija. Edukacija je potrebna svima da bismo imali što pravilnije izvještavanje i da bi informacija bila prenesena na pravi način.