Svirke, formiranja bendova, posuđivanja instrumenata, nekada su bili sastavnio dio srednjoškolskih i studentskih dana. Skoro svaka mahala imala je jedan bend koji je vježbao u nekom od podruma, tadašnjim klincima muzika je bila zabava, ali i način na koji se mogu izraziti.
Priremio novinar OP BHRT-a Imran Maglajlić
Ako pogledamo neki od dokumentarnih filmova koji govori o muzičkoj sceni u Jugoslaviji devedesetih i početkom dvijehiljaditih, osjetićemo veliku količinu entuzijazma i vjere da se muzikom može mijenjati svijet. Vremenom su se entuzijazam i vjera gasili, samim tim i bendovi koji su prestali svirati autorske pjesme, a muzičari su se nerijetko odlučivali za covere. Neke od njih smo pitali zbog čega i kada su se bendovi počeli gasiti. Gitarista i vokal nekadašnjeg zeničkog pank benda V.E.K. Kemal Islambegović kaže kako je na cjelokupnu situaciju puno uticala i tehnologija:
„Mi smo se ispuhivali na taj način, nismo imali mobitele, puno kanala na televiziji, ali smo se družili. Prije nekih 15 godina je bilo totalno drugačije vrijeme nego sad, tada smo sami sebi smišljali zabavu, bilo je puno inspiracije. Sada je sve drugačije, ja ne mogu biti objektivan, ali da sada imam 20 godina sumnjam da bi imali bend kao što smo imali tad.“
Naš sagovornik ističe da je novac jedini razlog zbog kojeg su se muzičari fokusirali na covere. Prolaskom tinejdžerstva dolazi i veća odgovornost, a novac je uvijek neophodan:
„Mi smo imali puno svirki u Zenici koje su bili dobre, ali smo za njih rijetko dobijali novac, koji nismo ni tražili. Onda kako čovjek stari veći su troškovi i muzičari su svirali malo covere malo autorske stvari, međutim tezga je prevagnula.“
Aldin Šehić je muzičar i tekstopisac koji i dalje stvara i snima autorske pjesme. Manjak bendova vidi kao problem koji je na svjetskom nivou, a prema njegovom mišljenju uzrok je individualizacija i industrijalizacija muzike koja je davno započela:
„Danas djeca konzumiraju muziku, malo manje je stvaraju, a stvaralaštvo je rezervisano za individualce. Tehnologija ide u tom smjeru da ti možeš sebi osposobiti određenu infrastrukturu s kojom možeš stvarati muziku.“
Prelazak iz kolektivizma u individualizam nije prisutan samo u muzici nego i na drugim poljima. Proces individualizma sa sobom povlači mnoge stvari, a današnja situacija je posljedica tog procesa, zaključuje Šehić:
„U svemu vlada individualizam koji ne zahtijeva učešće grupe ljudi nego jednog čovjeka. Kaže se „uradio posla za desetoricu“. Mislim da je ta rečenica danas prisutna na svim društvenim poljima.“
Josip Dujmović je novinar i muzički publicista, trenutno uređuje muzički portal Glas.ba. Kaže kako nema odgovor na pitanje zašto više nema toliko bendova, ali da postoji objektivni i subjektivni faktor:
„Objektivni je generalna letargija, bezperspektivnost, poređenje sa muzičkim trendovima od kojih se može jako dobro živjeti. Međutim oni nisu na prvom mjestu. Ja mislim da su muzičari postali razmaženi, lijeni i neambiciozni, a iznad svega bi trebala postojati ljubav prema muzici.“
U kritičnim vremenima se uz bunt budi i potreba da se izbaci nešto kritički iz sebe, kroz različite umjetničke medije. Josip Dujmović smatra da smo izgubili kritičku jezgru:
„Kada je Zenica u pitanju, u ratnim devedesetim postojala je jedna jezgra repera. Danas je koncert koji je devedesetih održan na mjestu današnje Arene dobio kultni status, gdje je masa mladih ljudi napravila koncert bez struje. Ja se danas pitam, gdje je ta jezgra? Mi više nismo u ratu, ali smo u jako gadnom dobu. Treba protestirati, a bunt je najbezbolnije izraziti kroz umjetnost.“
Naš sagovornik autor je fotomonografije u kojoj se nalazi svi zenički bendovi koji su postojali u zadnjih petnaest godina. Vrijeme će pokazati da li će se javiti neki novi klinci koji će pomoću instrumenata ispričati svoju priču.
