Epigenetika je naučna disciplina u biologiji, odnosno genetici koja proučava nasljedne promjene u ekspresiji gena koje nisu uzrokovane promjenom u DNK nizu. Za genetiku uglavnom većina je čula a epigenetika je nešto malo manje poznato. O ovoj oblasti nauke smo razgovarali sa mladom naučnicom Senijom Selimović Hamza.
Pojam genetike nam je odavno već svima poznat. Ono o čemu manje znamo je epigenetika. Mlada naučnica Senija Selimović Hamza za OP na početku objašnjava o čemu je zapravo riječ.
“Ja se nadam da svi znamo šta je genetika. To je ono što dobijemo od roditelja kad se rodimo. Geni nekad nose lijepe informacije nekad loše i geni su takvi kakvi jesu od rođenja do smrti ne mijenjaju se. Procenat genetskih oboljenja je jako mali od 1 do 4 %. E sada epigen, tačnije epi, znači izraslina. To je iznad genoma, to su proteini koji su zapetljani u strukturu DNK heliksa i koji reguliraju koji će gen kada biti aktivan. Epigenom je kao komad na genomu i ako imamo loše predispozicije epigenom ima tu moć da blokira aktivnost tog i gena i da nemamo problema. Epigenetika je jako mlada naučna oblast ali i sama genetika je mlada naučna oblast. Mnoge bolesti koji imaju visok mortalitet jesu povezane sa poremećenim funkcijama epigenoma poput raka, svih vrsta metaboličkih poremećaja, npr. kardiovaskularnih, dijabetesa, pretilosti ali i autoimunih oboljenja. Kad sve to saberemo onda imamo visoku stopu povezanosti sa epigenomom. Sve je to naučno dokazano.”
Selimović Hamza je i biohacker. Biohackiranje je složen i slojevit koncept koji obuhvata širok raspon praksi i tehnologija. Iako postoje potencijalne koristi od biohackiranja važno je pristupiti s oprezom i skepticizmom i posavjetovati se sa zdravstvenim stručnjakom prije bilo kakvih većih promjena u prehrani, tjelovježbi ili načinu života.
“Biohackeri su postali poznati kad se pojavio Netflixov dokumentarac o biohackingu. Tu su prikazali najekstremniji oblik a oni ustvari pokušavaju da hakiraju svoju biologiju da unaprijede svoje zdravlje i psihičko stanje prirodnim ili tehničkim pomagalima. E sad imaju biohakeri koji sebi stave čipove pod kožu ali postoje i biohakeri koji pokušavaju prirodnim metodama, onome što je naša biologija. Svi smo svjesni da smo se udaljili od naše biologije. Biohacking je više hobi nego nauka ali se osniva na naučnim činjenicama i pokušava nas približiti prirodi. Biohacking sam po sebi nema jasno definisane oblasti ali s obzirom na to da svaki biohaker započinje svoj put kod epi genetičara, DNK analizom možemo nekako strukturirati biohacking u epigenetske oblasti npr. psihoepigenetika, nutriepigenetika, transgeneracijska epigenetika. Epigenetika obuhvata sve sfere života sve što unosimo pa čak i naše misli.”
Ovoj mladoj naučnici za pomoć se javljaju razni profili ljudi. Uglavnom, kako ističe, bolje se javiti što ranije pa raditi na prevenciji nego na liječenju.
“Uglavnom mi se javljaju mladi iz inostranstva sportaši i mladi ljudi koji imaju neke bolesti u porodici i žele spriječiti a iz BiH se ljudi javljaju uglavnom s dijagnozom ili tragaju za dijagnozom. Imaju simptome koje ova medicina ne može da objasni. Tu pokušavamo ublažiti simptome. Ne smije se obećati ali moguće je. Znamo da su sve imune bolesti u biti reverzibilne. Mnoge metaboličke bolesti se mogu isto okrenuti opet ali tu pacijent mora biti spreman na promjene i kooperirati. Moguće je ublažiti simptomatiku i ako znamo tačno koji je epigenom u pitanju. Moj doktorat nauka je multidisciplinarni rad na tri fakulteta u oblasti neurovirologije. To zvuči čudno jer pričamo o epigenetici. Virusi imaju moć da se modificiraju u epigenom. Ja sam imala sreću da otkrijem dva nova virusa a oni su otkrili još jedan i to je postalo značajno. Taj rad mi je otvorio mnoga vrata. Radila sam kao koordinator najvećeg državnog projekta uz čuvenog profesora Rubina koji je pokupio sve naučne nagrade osim Nobelove. Raditi u takvim okolnostima otvara mnoga vrata i čini da i mi sami izrastamo. U BiH ne postoji ni mjesto ni institut gdje se epigenetika može izučavati. Nema epigenetičara u BiH što je žalosno jer su jako potrebni.”
Ovoj mladoj naučnici želimo mnogo sreće i uspjeha u daljnjem radu. Također nadamo se da će ova nauka zaživjeti i u Bosni i Hercegovini.