Draga mama, kako si?
Kako se nisam javljao odavno, danas bi da ti pričam o svemu jer je u tom nejavljanju nestalo nekoliko ideja i priča, otišle su u nepovrat na deponiju misli koje su proživljene, a svaka stane u jedan dan.
A jedan dan je jedan život: ujutro ustaneš – rodiš se, u podne si mlad – živiš, dišeš, smiješ se, i navečer odeš leći – to jest umreš.
Htio sam ti mama pričati o slobodi.
Mirza, naš rođak iz Slovenije je najslobodnija osoba u našoj familiji, nikad nikog slobodnijeg od njega nisam vidio, a da ima istu krv, to jest da mi je rođak. Obično je rodbina tmurna, dosadna, voli da crnjači i kuka, ali Mirza nije takav. Mirza je slobodan.
Htio sam ti mama pričat’ i o bratovom vjenčanju ali, em smo oboje na njemu bili, em se ne sjećam od rupa u glavi od alkohola, dobrog dijela tog pira. Nek’ je buraz sretan i nek’ shvati da je ljubav u davanju, meni više od tog i ne treba.
Htio sam ti, mama, pisati o crncu, Aliju.
Ima dva metra i preko 120 kila, isti Shaquille O’Neal. Sjedio sam na zadnjem sjedištu busa od Bihaća do Jajca, pored Alija, i objašnjavao mu koliku moć ima osmijeh.
Ali je rekao: Ovo je prvi put u Bosni i priznajem ljudi me čudno gledaju”. “Ali, Ali”, rekoh ja, “kad te ova naša muka od ljudi pogleda čudno i ako ti usput dobace onu uvredu na “n”, samo se nasmij, razlij se u osmijeh – pokaži im bijele zube – i oni će onda. Oprosti im i ako oprost ne traže, jer naši ljudi su, Ali, neuki, slabo putuju, nisu često vidjeli drugačije ljude.
Ali me pogleda, nasmija se, pokaza palac gore i upita: “Ovako?”.
Da, tako niko neće ostati ravnodušan kada mu se toliki čovjek osmijehne. Evo sad se smijem kad se sjetim Alija kako se smije. Osmijeh se kaže isto na svakom jeziku.
Htio sam ti, mama, pisati i o hrabrosti.
Bio sam na performansu Smirne Kulenović u Banja Luci, snimali smo live. Kasnije smo taj live morali ukloniti sa Facebooka jer su skučeni umovi prijetili Smirni, a kad je otišla na policiju, ovi su rekli da se ne brine, da je to virtualni svijet.
Odavno je jasno da su nam prava zagarantovana, samo se za njih treba boriti.
Htio sam ti, mama, pisati o domu, o toplini kuće, o izbjeglicama.
U autobusu, od Cazina do Bihaća, računajući i šofera, bilo je dvadeset izbjeglica: šesnaest sa Bliskog istoka, jedan iz Cazina što ide u Zagreb da radi, drugi iz Cazina što ide na Terme da liječi reumu, i ja, izbjeglica što ide u veći grad, da ti se, mama, može javiti.
Šofer je najveća izbjeglica, da se razmijemo. On svaki dan bježi od kuće.
Htio sam ti, mama, pisati o kući, kako kuća može biti cijeli svijet.
Tijelo može biti kuća u kojoj najviše vremena provodimo. Kad voliš sebe, u sebi kuću možeš napraviti pa se sebi vratiš.
Volim kad me ljudi naježe, a sa Ogijem sam imao divan i iskren razgovor u kućici na drvetu u četno-selu Stanišići, u Bijeljini. Ogijeva nacionalnost je čovjek, a religija ljubav.
Htio sam ti mama i o tome pisati, o istini, ali ne stigoh jer nisam u zadnje vrijeme često se rodio ujutro, a umro navečer. Ali ću ti, mama, pročitati Ogijevu pjesmu koju je napisao svome ocu. Zove se “Ćaća”. Kaže:
E moj stari, kad sam ja tebe ožalio
Prvi put kad si mi jako trebao, a nije te bilo tu
Pa onda svaki sljedeći put
kad mi je trebao dodir
kad sam se plašio
kad mi je trebala tvoja noga da se sakrijem iza nje
kad sam bio usamljen
kad mi je trebala riječ utjehe
I tad kad me je trebalo nositi na ramenima
kad sam trebao zubaru prvi put
Kad mi je trebalo pokazati kako da budem jak
kad mi je trebalo objasniti šta znači biti muškarac
kad su me tukli prvi put, a tebe nije bilo da me zaštitiš
kad me je trebalo naučiti kako da se branim, borim i štitim
kad me je trebalo naučiti kako da se obrijem
I tad kad mi je trebalo pokazati kako razgovarati sa curama
Kad me je trebalo učiti da sviram
kad su me zajebavali da sam kopile
kad su mi govorili da sam feminiziran
kad su mi govorili da sam jadničak
kad su mi govorili da sam čudak, i tad
Svaki put kad si mi jako trebao, a nije te bilo tu
I nemam namjeru da razumijem što si morao u rat
ne zanima me, što nisi pobjegao negdje
Nemam namjeru da razumijem što si morao raditi dvanaest sati dnevno
ne zanima me, što se nisi bolje snašao
Nemam namjeru da razumijem što ti je brak loš
ne zanima me, što si se ženio
Nemam namjeru da razumijem što piješ
ne zanima me, što se nisi naučio opustiti
Nemam namjeru da razumijem što moraš uvijek biti zivčan
ne zanima me, što ne mijenjaš nešto
Nemam namjeru da razumijem sto ti je srce slabo
ne zanima me, što si trpio toliko
Nemam namjeru da razumijem što te boli
ne zanima me, što se nisi liječio
Nemam namjeru da razumijem što te nema
ne zanima me, što si me napravio
Naročito nemam namjeru da te razumijem kad galamiš na mene
tad naročito odbijam da te razumijem
Odbijam i shvatiti jednog dana
odbijam razumjeti kad odrastem
odbijam skontati kad budem veliki
odbijam opravdanja
odbijam da žalim za tobom
Jer, obično žalimo za nečim što smo izgubili, a ja tebe nikad nisam ni imao a ja tebe nikad nisam ni imao
Eto ti, mama, to je Ogijeva pjesma. Naježi te od tolike iskrenosti. Dođe ti da izađeš na ulicu i grliš ljude, govoreći sve će biti u redu. Možda ti ljudi i nemaju probleme ali, nema veze, grlio bih te ljude da sebi pomognem.
Htio sam ti, mama, osim Mirze i slobode, vjenčanja i ljubavi, Alija i osmijeha, Smirne i hrabrosti, izbjeglica i doma u prsima, Ogija i njegove istine i iskrenosti, pisati i o tome kako je biti drugačiji, kako je to kad ne izgledaš, ne ponašaš se i ne živiš kao većina.
Ima dobrih ljudi, vidiš im na faci da zlo ne misle. Ima i loših ljudi, kažu lijepe riječi, a vidiš im na faci da zlo misle. Često trpim, mama, diskriminaciju kako od ljudstva, tako i od službenih lica koja misle da su moji džepovi puni igala sa heroinom. Često sam na graničnim prijelazima izliran, izdvojen. Ne samo na prelazima, jednom su me zaustavili na Malti u Sarajevu dok sam bicikl vozio, pa me skinu, prepipavaju, izuvaju. Jednom su mene i Borisa izvadili iz taxija i na sred mosta nas prepipavali, traže nešto što bih ja u njihovim projekcijama mene trebao imati. Ali ja nisam ono što oni misle o meni, mama.
Znam kako je biti drugačiji i zato ću i ja izaći na Paradu 8. septembra, jer ljudska prava nisu kila jabuka pa da neko dobije jednu, neko dvije, neko tri. Ne ide tako, il’ svi, il’ niko.
Ljudska prava su kao rave. Ne treba mi sloboda, ako nije sretan onaj do mene. Ne treba mi voda, ako je žedan onaj do mene. Ne mogu plesat, ako ne pleše onaj do mene. Ljudi trebaju bolje naučiti da ignorišu ono što ih se ne tiče ili što ne vole, a da se fokusiraju na ono što vole jer će im tada dan ljepše proći.
A mama, jedan dan je jedan život. Ujutro ustaneš – rodiš se, star si koji minut. U podne je mladost, a u četiri si zreo – živiš, dišeš, smiješ se. Navečer, kad pođeš leći, tad umreš. I sutra opet tako, dok jednog dana zaista ne bude tako. Rodiš se ujutro, umreš navečer.
Ali, osim toga što ćeš uvježbati kako da umreš, živjećeš svaki dan kao da je posljednji. Baš kao Mirza, buraz, Ali, Smirna, izbjeglice i Ogi.
Mama, nek’ je živa glava!