Gluma je njegova prva ljubav. Svojim radom nastoji vratiti glumicama i glumcima ono što im i jeste svrha – da probude emocije kod publike kroz svoju umjetnost. Smatra, kako umjetnost treba biti provokativna, do te mjere da nas, metaforički rečeno, kao šamar osvještava o tome tko smo i što smo zapravo, te koja nam je svrha u umjetnosti.
Pripremio Matija Krivošić, novinar OP-a.
Iako se gluma u našem regionu može posmatrati kao sizifovski posao, naš sagovornik vjeruje i živi u duhu svoje profesije. Ljubav prema glumi, koja je prisutna i danas, javila se još u njegovom ranom djetinjstvu u Kaknju, gdje je rođen. Damir Čobo, sada je član mostarskog Teatra mladih.
Prvo, imao sam sreće da smo mi Kaknju imali dramski studio, koji je stvarno aktivno radio i koji dan-danas radi i koji je obrazovao djecu, odnosno nas sve u Kaknju od malih nogu, kako da se sklonimo s ulice i da radimo nešto kreativno, da radimo nešto sa svojim slobodnim vremenom. Tako da sam ja od svoje šeste, sedme godine počeo da se bavim dramom, kako kroz osnovnu školu i vannastavne aktivnosti sa učiteljicama, tako i kroz dramski studio, prvo sa Mugdimom Avdagićem i Faketom Salihbegović Avdagić, a onda i sa Miroljubom Mijatovićem, koji je danas direkotor Bosanskog Narodnog Pozorišta u Zenici. Tako sam već u Kaknju, do svoje četrnaeste, petnaeste godine imao već nekih 5-6 predstava, u kojima sam igrao glavne uloge. To nisu bile zanemarive produkcije, to su bile produkcije otvorene za javnost i bile izuzetno dobro prihvaćene od strane lokalne zajednice, a imali smo i par gostovanja po Bosni i Hercegovini, što je za mene već tada bilo nešto veliko.
No, njegova glumačka karijera ne staje samo u Kaknju i u Mostaru. Svoje iskustvo gradio je u Sjedinjenim Američkim Državama, na Bennington koledžu. To je, kaže, promijenilo njegovo viđenje o glumi.
Ja sam otišao tamo sa jednim totalno balkanskim viđenjem i drame, i teatra i filma, tako da mi je to bio prilično veliki šok kad sam stigao tamo i kad sam se upoznao sa njihovim sistemom rada i njihovom metodologijom. Ali, u svemu tome, oni nisu zapravo odbili ono što sam ja donio sa sobom, niti su zanemarili. Šta više, oni su zahtijevali od mene da uvijek podijelim svoje viđenje, odnosno svoje dosadašnje iskustvo na neku temu.
Pored nasilja i netrpeljivost na akademijama, svjedoci smo društva koje će i dalje većinom šutjeti o ovakvoj vrsti diskriminacije, no kako kaže Čobo za OP, američko glumačko društvo ne poznaje ovakav vid netolerancije.
Jedan od primjera koji su sada relevantni: imamo slučaj sa seksualnim zlostavljanjem na akademijama širom regiona i ovaj neki morbidni test fizičke spremnost ili fizičkog zdravlja, za koje ja nisam ni čuo u Americi, niti je tamo takav vid diskriminacije moguć. Za njih nisi glumac ako imaš dvije ruke i dvije noge, nego si glumac ako znaš pristupiti radu, radnji, odnosu. Da li to znači da ljudi koji nisu fizički zdravi ili nemaju sposobnosti koje ima većina ljudi, da oni ne mogu da glume? Ne mogu da pričaju? Ne mogu da bivaju ljudsko biće na sceni? Ako se kaže da je teatar ogledalo prirode, da li to znači da se trebamo pretvarati, odnosno glumiti ljude sa fizičkim nedostatcima ili trebamo i njima dozvoliti da sebe predstave u onom svjetlu kakvi zapravo jesu, da svi znaju šta znači biti ljudsko biće, ne samo u obliku savršenog fizičkog bivanja.
Suštinski problem bosanskohercegovačke dramske scene za našega sagovornika je u tome što i dalje gajimo sistem koji je djelovao prije više od 30 godina, odnosno što se od tada nije promijenilo ništa, kako u društvu, tako i u pozorištima.
To je prvi i najveći problem naše dramske industrije. Ja ću reći ‘dramske industrije’, iako ta ista ne postoji kod nas. Nama treba dramska industrija. Treba nam sistem koji će se odmaknuti od ostavštine bivše Jugoslavije. Na stranu šta se dešavalo o bivšoj Jugoslaviji, uopće ne želim komentirati da li je to bilo dobro ili nije bilo dobro. Ali ako smo već došli u poziciju da kudimo sve što se desilo u bivšoj Jugoslaviji, kudimo komunizam, socijalizam i te neke pokušaje bratstva i jedinstva, zašto smo onda ostavili sistem iz bivše Jugoslavije kada je u pitanje obrazovanje, kada je u pitanju zdravstvo, kada je u pitanju dramska umjetnost? I dalje u teatrima, kazalištima, pozorištima širom Bosne i Hercegovine – ansambl. Svako pozorište ima svoj ansambl i to su ljudi koji su primljeni za stalno. Glumio – ne glumio.
Predstave i tekstovi u našoj scenskoj umjetnosti, ostali su na jugoslavenskim postavkama, te samim tim i glumci glumice postaju monotoni. Iako Čobo pozdravlja i poštuje ta djela, dodaje kako u našoj savremoj drami, upravo nedostaje – savremenosti.
Kao glumac nisi dužan da radiš na sebi, osim ako ti stvarno ne želiš, ako nisi onaj pravi umjetnik, odnosno dramski stvaralac. Treba nam sistem koji će se odmaknuti od toga vida pozorišta u kojem imamo ansamble, stalne glumce. Trebaju nam pozorišta koja će primati glumce po projektu. Činjenica je da mi imamo četiri puta više glumaca nego što imamo glumačkih pozicija u cijeloj državi, kada su pozorišta u pitanju. Kako onda da se svi bave glumom? Nemoguće! Osim ako nemate vezu, osim ako niste stranački pogurani. Na kraju krajeva, kad se dobije posao, postaje se dio tog sistema i prihvati se to tako kako jeste. Ja sam mišljenja da treba razbiti taj takav sistem. Trebamo se okrenuti principu audicije za svaku predstavu, za svaki projekat, pa da vidimo ko će biti glumac. Neka dođu glumci iz regiona, iz cijele države i pristupe audiciji. Mislim da je Srđan Vuletić izjavio sjajnu stvar, u intervjuu koji sam gledao nedavno: ‘Kada odete u najdraži restoran, dosadi vam da jedete isto jelo.’ Svaka čast ‘Audiciji’, svaka čast glumcima koji su iznijeli jugoslavensku kinematografiju na području Bosne I Hercegovine, ali idemo dalje, dajte da vidimo šta je to savremeni glumac, šta je to savremeni bosanac, hercegovac, Bošnjak, Hrvat, Srbin.
Ipak, pored utjecaja politike, koja je prevashodno upletena čak i u kulturu, Čobo smatra kako mladim glumcima ostaje jedino taj mladalački bunt koji je spreman za promjene u pozorištima i nadasve u društvu.
Ja sam mišljenja da mladi glumci treba da idu kontra sistema. Na koji način? Tako što će formirati svoje trupe, prkositi stvaranju na principu ansambla. Jeste, da, kreirajte ansambl, ali nemojte dozvoliti da ste dio jedne dramske kuće, koja je pod okriljem politike. Samostalan ansambl, trupa, koja će gostovati od pozorišta do pozorišta, lokalnim zajednicama, lokalnim pozorištima, od Kalesije do Gruda jer je to zapravo zadatak pozorišta. Ako se skoncentriramo samo na jednu tačku u Sarajevu, u Mostaru, izdali smo dramsku umjetnost, izdali smo sve ono za šta se teatar borio, da prije svega da zadovolji niže klase. Pozorište je vremenom postalo neki elitni sport. I u Americi je isti takav slučaj Broadway. Banalno je da jedna karta za predstava bude nekoliko stotina dolara, što ne može svatko priuštiti. Dramska umjetnost treba da bude dostupna svima.
Čobo današnje stanje u pozorištu i umjetnosti upoređuje sa odnosom prema religiji. Ljudi idu u džamije i crkve da bi bili viđeni, kako bi se znalo da su vjernici. Posjećuju ih kako bi bili viđeni kao emancipirani, kulturno uzdignuti i umjetnički ljudi, a zapravo u tome svemu nedostaje kritički pristup. Jedino što nam ostaje jesu naši mladi glumci i glumice koji će znati granicu između provokativnog, radikalnog i onog umjetničkog, odnosno da vrate glumu na ono što je zapravo nekada bila.