Poražavajući status žena u novinarskoj profesiji, kao i žena u Bosni i Hercegovini uopće – redovne prijetnje, napadi, zlostavljanja i ignoriranje ovog problema od strane odgovornih državnih instanci i muških kolega, bile su neke od tema kojima se u Meeting Pointu u Sarajevu bavila konferencija pod nazivom ‘Da li su novinarke u BiH sigurne i zašto nisu?’ u organizaciji Misije OSCE-a u BiH i Balkanske istraživačke regionalne mreže – BIRN.
Zašto novinarke u BiH nisu sigurne, koje su mjere nužne za bolju zaštitu novinara i novinarki, koji pravni mehanizmi postoje, a koje tek treba primijeniti i početi provoditi, gdje je solidarnost među novinarima i novinarkama koje prijeko nedostaje, sve su to otvorena pitanja. Mala prisutnost muških kolega u publici bila je indikativna. Hatidža Gušić, BIRN Hub:
Za razliku od svojih muških kolega, novinarke su dvostruko izložene napadima. Prvenstveno zbog novinarskog posla, napadima poput fizičkog nasilja, ubojstva, političkih pritisaka i sve učestalijih online napada. A zatim su izložene napadima samo zato što su žene koje obnašaju javnu funkciju. Kao žene koje se bave javnim poslom su izložene nasilju na drugačiji način. Sve su učestalije prijetnje seksualnim nasiljem, seksualno uznemiravanje, kao i samo seksualno nasilje.
Čak 48% žena u Bosni i Hercegovini pretrpilo je neki vid nasilja, prijetnji ili zlostavljanja. Podaci su to istraživanja o temi sigurnosti žena u Bosni i Hercegovini koje je, između ostalog, u svom obraćanju navela ambasadorica OSCE Misije Kathleen Kavalec:
‘Kao nova šefica misije OSCE-a u BiH snažno sam opredijeljena za pružanje podrške slobodi medija i zaštiti novinara, a naročito zaštiti žena u ovoj profesiji. Sloboda štampe jedan je od stubova demokratije, pa je pravo na to jako važno braniti. Žene u javnom prostoru su posebno na meti. Porast govora mržnje, online napada na žene novinarke prisutan je u cijelom svijetu, a u Bosni i Hercegovini je to naročit problem.’
Psihološko i fizičko nasilje nad ženama u javnom prostoru za posljedicu ima zastrašivanje i obeshrabrivanje novinarki. U posljednje vrijeme sve prisutnije je online nasilje kojem su svakodnevno izložene. Skepticizam spram institucija na koje su novinari upućeni na zaštitu u situaciji gdje je dominacija patrijarhata neupitna, a nasilje normalizirano, čini se potpuno razumljiv. O nekim temeljnim razlozima ranjivosti žena novinarki govorila je Marija Arnautović, Radio Slobodna Europa:
‘Jednako smo izloženi napadima svi koji radimo ovaj posao, s tim da smo mi žene rodno još više izložene nasilju. Ono s čime sam se suočavala godinama su silne uvrede i sve su one uglavnom bile seksističke – ‘Zašto je jedna žena na protestima demobilisanih boraca? Zašto jedna žena na građanskim protestima nosi kameru? To bi trebali raditi muškarci!’
Ono što je problem s pitanjem ženskih prava u BiH, je i problem s pitanjem novinarki. Mi smo i dalje suočeni s tim da postoje ‘muški’ i ‘ženski’ poslovi, da žene u medijima nisu na odgovornim pozicijama, da funkcije obnašaju muškarci, da je moć i dalje u muškim rukama. Zbog toga smo, između ostalog, nezaštićene.’
Novinarka i spisateljica Martina Mlinarević Sopta u fokus javnosti nedavno je došla zbog svojevrsnog progona iz rodne Hercegovine, prije svega zbog svog rada i hrabrosti da govori o stvarima o kojima je u njenoj sredini imperativ da se šuti. U više navrata je od strane policijskih organa povodom ovog nasilja bila ispitivana satima, samo da od prijave linča koje je doživjela ne bi bilo ništa. Promocija njene knjige izbačena je s festivala u Čitluku, a privatna borba s karcinomom iskorištena je od anonimusa i obiteljskih ljudi na društvenim mrežama za najgore uvrede i prijetnje:
U recentnom periodu sam prošla jedan jako ružan tretman, po svemu ovome o čemu danas razgovaramo. Nakon ružne situacije u Hercegovini doslovno sam s kćerkom preko noći morala pobjeći u Sarajevo. Bio je to za mene jedan od najtežih dana. Nisam znala kome se javiti u tom trenutku, samo smo tako otrčale. Bile smo izgubljene, znale smo samo da moramo otići. OSCE-u se zahvaljujem na promptnoj reakciji. Ono što moram istaknuti, reakcija je bilo na sve strane, ali zakon nije učinio ništa.
Novinarka Al Jazeere, Dalija Hasanbegović Konaković, predstavila je kontekst novinarskih tema prilikom kojih prijetnje njoj kao ženi u svojoj redakciji dosežu svoje kulminacije. Radi se, kaže, o temama ratnih zločina i stradanja, obilježavanje godišnjica genocida i zločinima protiv žena. Njene muške kolege u redakciji, iako se zajedno bave ovim temama, ne dobivaju iste prijetnje. Nasilje je, prema pravnici Biljani Radulović, u Bosni i Hercegovini normalizirana stvar:
Živimo u jednom nasilnom društvu u kojem ne postoji nulta tolerancija na nasilje, postoji podsticaj na nasilje. Prema ženama je ono isključivo rodno nasilje. Novinarke su možda najizloženije jer su u direktnom kontaktu s osobama koje su javne ličnosti, radilo se o lokalnom, republičkom ili državnom nivou. Mislim da ne treba ćutati ni u kom slučaju, treba se oštro suprotstaviti i tražiti da sistem počne da radi. To je jako teško, jer naš sistem nikako ne radi, neusklađen je, imamo jedan zakon na državnom nivou. Po meni, trebalo bi ustajati s većim brojem tužbi za diskriminaciju.
U toku rasprave, panelistice i posjetitelji konferencije dotakli su se nekoliko daljnjih pitanja – kako izgledaju problemi novinarki na lokalnom nivou, šta po pitanju porasta nasilja nad novinarima radi broj novinarskih udruženja koja djeluju u BiH, te gdje su nakon prvog niza pitanja na panelu nestali svi muškarci novinari koji su došli da događaj poprate? Problem nasilja nad ženama ostaje previđen i ignoriran. Ne samo da nedostaje podrške, mizogina medijska praksa u Bosni i Hercegovini, motivirana klikovima i brojem posjetitelja, pretežito ohrabruje sirovu komunikaciju na društvenim mrežama. Je li govor mržnje zaista postao valuta u medijima danas? Koliko još dugo društvena svijest treba sazrijevati da bi se s nasiljem uhvatilo u koštac i počelo ga se tretirati kao problem, a ne kao priliku za čitanost, gledanost i slušanost? Ostaje nam, kako je ovaj panel dao zaključiti – da o nasilju i mizoginiji barem ne šutimo.