Tridesetogodišnjak iz Broca kod Bijeljine, Bojan Makarić, kada je počinjao da trenira fudbal, a nakon toga i da se bavi suđenjem na fudbalskim utakmicama, nije ni sanjao gdje će ga to u budućnosti odvesti i da će učestvovati na UEFA CORE 47 seminaru koji okuplja najkvalitetnije sudije iz evropski država.
Pripremila Danka Zakić,novinar OP-a.
Bijeljinac Bojan Makarić, još kao dječak, trenirao je u seoskom klubu. Zbog nedostatka finansija, ali i povrede koju je imao, tu se zadržao nekoliko godina, gdje je prošao sve kategorije. Jednom prilikom, iz kluba su mu predložili da počne da sudi fudbalske utakmice, što bi njemu dobro došlo da zaradi sebi za džeparac, a sa druge strane, lokalni fudbal bi dobio odličnog sudiju koji dobro poznaje pravila fudbala. U jesen 2010. godine, odsudio je svoju prvu utakmicu, odakle je sve počelo.
“Išla je godina za godinom… dvije godine treba da budeš na jednom rangu da bi napredovao. U početku igraš fudbal nedjeljom, sudiš subotom. Zaradiš nešto na utakmici, zaradiš nešto na suđenju… Sad sam trenutno u Prvoj ligi, treća godina. Ukupno sudim 11 godina. Trebao sam prošle godine ići na Premijer ligu, međutim, izdešavalo se mnogo toga i ostao sam na Prvoj. Međutim, 2019. godina… Savez bijeljinski treba da predloži nekog sudiju do 29 godina i predlože mene. Trebaš da znaš engleski i da si fizički spreman. Tri puta u godini se ide na testiranja i na kraju testiranja zaključe da sam ja najuspješniji polaznik te kategorije talenat programa BiH. UEFA dostavlja dopis Fudbalskom savezu BiH da treba jedan Srbin, jer iz naše države idu sudije tri nacionalnosti, Srbin, Hrvat i Bošnjak. Trebao im je Srbin mojih godina. Nisu imali nikoga tada na Prvoj ligi, bio je uslov da si na Drugoj ligi u državi, da poznaješ engleski i oni su mene nazvali i predložili za Kor.”
Nakon potrebnih provjera od UEFA, dobio je sve informacije kako treba da izgledaju njegove fizičke pripreme i treninzi, dodatni časovi engleskog, kao i razna druga testiranja. Makarić kaže da je u samom startu imao tremu, jer je prvi razgovor na kome ocjenjuju da li uopšte možeš da budeš u njihovom programu, bio online putem i trajao je 15 minuta. Kako kaže, tu nema popravnog, bitan je taj prvi utisak. Dodatni strah mu je stvarala pandemija virusa korona, koja ih je zaustavila u jeku priprema i testiranja iako je dobio obećanje da će poslije pandemije sve nastaviti svojim tokom. Tako je i bilo, ove godine je završio sve pripreme i otišao na seminar UEFA CORE u Francuskoj.
“Tamo je velika disciplina. Sudije iz šest država, Francuska, Malta, Slovačka, Ukrajina, Bosna i Rumunija. Po trojica sudije iz svake, znači osamnaest i bilo je oko deset trenera, fitnes asistenata i sudija. Bili smo smješteni u Evernes hotel. UEFA je snosila sve troškove. Dobili smo opremu koje sam donio kući, patike, kopačke, trenerku, majicu, šorts. 16.000€ je koštalo po jednom učesniku po državi, znači našu državu oko 50.000€ što je snosila UEFA. Hoće odgovornost, hoće disciplinu. Prvi dan kad smo došli, testiranje je bilo, bili mi umorni. Teško je što pričaš sve na engleskom, za večerom ne možeš da sjediš do svog kolege. Znači sto je napravljen da sjedi Francuz, Malta, Bosna, moraš da pričaš na engleskom, da razmišljaš na engleskom, a to je jako teško. Tamo smo sudili utakmicu u Francuskoj, treću ligu. Filde 91-Perlot 2:0 teška utakmica. Treća liga, jača od naše Premijer lige. Bilo je oko 2.000 gledalaca u Francuskoj.”
Bojan ističe da je tamo bitno i ključno druženje, upoznavanje, saradnja. Ono što ga je iznenadilo, oduševilo, a u jednu ruku možda i opterećavalo je što UEFA treneri i sudije prate svaki korak, svaku odluku, svaki pokret lica. Na utakmicama, bitno je da sudija prati tok utakmica, da je samouvjeren, čak i ako pogriješi, da je siguran u svoju odluku.
“Da ne pokazuje nervozu, nesigurnost, da ne gleda u sat, da nije nestrpljiv… potrebno je da potpuno neopterećen uđe u utakmicu, sudi je i tako i završi. Imao je priliku da upozna i bude „rame uz rame“ sa trenerima koji sude utakmice na kojima igraju velika fudbalska imena poput Mesija – na tom seminaru svi su potpuno isti. Ovo što sam završio i dobio sertifikat, diplomu. To znači da sam ja spreman da mogu da budem UEFA sudija. Sad je sve na mom Nacionalnom savezu, komitetu BiH. Da me oni prebace na Top ligu sljedeće godine i ako budem uspio u narednih godinu ili dvije da postanem UEFA sudija. Ovo je moj najveći uspjeh i mnogi ne znaju, trnovit put sam prošao. Živim na selu sa dvoje roditelja, svi ostali su došli iz većih gradova. Recimo radimo test iz Engleskog. Ja sam ponio laptop koji sam kupio u Janji za 200KM, oni vade po tri nova. Sad da treba da počnem da sudim, ne bih sudio. Da se razumijemo, volim ja fudbal i da sudim, ali… 11 godina… Iza mene je trnovit put. Apelovao bih mladima da imaju moj primjer. Bez ičije pomoći, samo rad, trud, volja, upornost i jaka psihička pripremljenost, šta to može da donese? Da neko iz Broca ode u Nion i sjedi sa sudijom koji sudi Mesiju.”
Bojanu je suđenje postala ljubav bez koje ne može i sve ovo što je doživio, preživio i prošao, smatra lijepim iskustvom koje će da prenese na svoje potomke koje će sa iskustvom koje ima znati da uputi kako da postupaju u takvim i sličnim situacijama.