Nerealni životni stilovi, prema mišljenju stručnjaka, doveli su do toga da su u posljednje vrijeme vijesti o samoubistvima mladih ljudi postale gotovo uobičajene. Crna hronika je preplavljena takvim primjerima a sve je u stvari vrlo lako riješiti. Ključ je u pokazivanju raspoloženja i stanja osobe.
Loše vijesti u Bosni i Hercegovini su svakodnevica, no ono što zabrinjava u posljednje vrijeme je povećan broj ubistava i samoubistava. Nažalost, većinom kada je riječ o samoubistvima radi se o mladim ljudima. Zašto je to tako objašnjava sa stručnog aspekta Marko Romić, specijalista psihijatrijske terapije:
„Nažalost u zadnje vrijeme gotovo svaki drugi tjedan imamo strašne vijesti o ubistivima i samoubistvima. U zadnje vrijeme broj takvih slučajeva je povećan posebno kad su mladi u pitanju. Tu je više čimbenika koji djeluju zajedno. Mi smo u vremenu koje ima različite probleme u svim aspektima života društva, pojedinca, sredine. Živimo u jako teškim uvjetima gdje je obitelj kao temeljni stub društva jako opterećena i onemogućena, onesposobljena da obavlja temeljnu odgojnu funkciju. Posljedica toga je da imamo veliki broj mladih koji nisu stekli alate kako se nositi sa svim. Većina nas je opterećena raznim stresom na jednoj strani a na drugoj strani kad su mladi u pitanju imamo nametanje stila života u izvrnutim vrijednostima. Nameće se takav stil da se živi u blještavilu i visokoj nozi a većina njih to ne može priuštiti i to je frustrirajuće. Nemaju mehanizam kako se nositi s tim i to na kraju završava tragično.“
Često nakon što pročitamo vijest da je neko izvršio samoubistvo možemo pročitati ili čuti da se na toj osobi ništa zabrinjavajuće nije primjećivalo, da je bila vesela i živjela normalnim, svakodnevnim životom. Postavlja se pitanje da li se zapravo mogu primijetiti bilo kakvi znakovi i da li su porodica ili društvo akteri koji imaju najznačajniju ulogu u odluci pojedinca da izvrši samoubistvo.
„Obitelj je najodgovornija za razvoj svakog pojedinca a tamo gdje imamo obitelj, gdje djeci i mladima pružaju osjećaj sigurnosti i topline da su željeni, važni, voljeni imamo puno manje onih koji će u različitim životnim situacijama podleći ulozi žrtve. Na drugoj strani gdje imamo emotivnu hladnoću i disfunkcionalnost, gdje obitelj ne pruža što bi trebala, imamo puno više žrtava odnosno kako ja kažem slomljenih duša i onda lako postaju žrtve kasnijih čimbenika.“
Za mlade, okolina i prijatelji su izuzetno važni i možda imaju najveći utjecaj na njih. Doktor Romić napominje da je svaka emocija normalna, odnosno da je ok biti i ljut, i tužan, i veseo. Sve je to dio života i ne treba to kriti niti se sramiti.
„Mi znamo da su za populaciju mladih njihovi prijatelji odnosno generacija imaju visoki utjecaj i mogli bi biti jedan amortizirajući faktor u praksi. Obitelj traži pomoć u vrlo rijetkim slučajevima i sami mladi najčešće jako kasno, kad je već napravljena šteta i kada se razvio poremećaj. Traženje pomoći bude zadnji pokušaj. Mi znamo da su prirodne emocije normalne, žalost, tuga, sreća sve to treba ispoljavati. Ništa nije dobro držati u sebi. Nije dobro držati u sebi, nije dobro strahom prikrivati tugu, pogotovo mladi, pogotovo oni koji se kreću u krugovima koji su vidljiviji. Njima je nametnuto kakvi trebaju biti. Često su to ruševine od osobnosti i naravno treba poručiti kad smo sretni treba se radovati kad smo tužni treba tugovati. To je tako jednostavno.“
Modernizacija, tehnološki napredak, pregršt informacija je naša svakodnevica. Mladi danas imaju bolje mogućnosti i više prilika za napredak u raznim sferama života. Nažalost nijedna krajnost nije dobra. Sve što je previše pa čak i ako je dobro može se pretvoriti u ono što nas lagano uništava. Treba nastojati uzeti najbolje o dsvega i sve mogućnosti i prilike kanalizirati u pozitivnom smislu, da bi smanjili vijesti crne hronike.