Blitz Screen: Cry Macho i Zeleni vitez


U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film „Cry Macho“ redatelja Clinta Eastwooda kao i na fantastično meditativno ostvarenje “Zeleni vitez” redatelja Davida Loweryja.

Godine 1959-te premijerno je prikazana prva epizoda televizijskog western serijala „Rawhide“ u kojoj je ulogu mladog goniča stoke Rowdyja Yatesa preuzeo tada potpuno nepoznati glumac, 29-godišnji Clint Eastwood. Ponukan uspjehom serije, 5 godina kasnije Clint odlazi u Italiju gdje snima slavnu „dolarsku trilogiju“ redatelja Sergia Leonea. Ono što potom slijedi je jedna od najuspješnijih stvaralačkih priča u povijesti sedme umjetnosti. Sada, pune 62 godine nakon što je sjeo u sedlo kao Rowdyja Yates, Clint je živuća glumačka i režiserska ikona čiji je utjecaj na filmski svijet skoro bez premca. Prije desetak dana, svjetsku premijeru je doživio i „Cry Macho“, novi film 91-godišnjeg Eastwooda, četrdeset drugo ostvarenje koje potpisuje kao redatelj i navodno posljednje u nevjerovatnoj karijeri. Scenarij za film „Cry Macho“ prešao je 50 godina dug put od stvaranja do realizacije. Djelo je to scenariste N. Richard Nasha napisano još 70-ih godina 20.vijeka. Nakon što je u to doba odbijen od strane hollywoodskih studija, Nash predložak pretvara u roman koji postiže zapažen uspjeh. Kao posljedica toga, ovaj put autor uspijeva da scenarij proda nekolicini tadašnjih studija. Tek krajem 80-ih godina isti je predložen upravo Clintu Eastwoodu, no on ga tada odbija kako bi mogao snimiti nastavak svoga tadašnjeg velikog hita, serijala Prljavi Harry. Nakon toga, „Cry Macho“ će biti ponuđen brojnim zvijezdama, od Roberta Mitchuma, preko Burta Lancastera i Roya Scheidera pa sve do Arnolda Schwarzeneggera kojemu je to trebao biti prvi povratnički film nakon okončanja guvernerskog mandata. Međutim, sticajem okolnosti, projekat nikada nije dobio zeleno svjetlo za snimanje. I sada, kada je djelo konačno dočekalo realizaciju, pola vijeka nakon što je napisano, naizgled se takav rasplet doimao kao velika pobjeda Clinta Eastwooda. No, s obzirom na kvalitet završnog proizvoda, više se čini kao djelo koje nije vrijedilo cijeloga truda i koje nikada nije trebalo napustiti paučinu kakvih zaboravljenih hollywoodskih ladica.

Godina je 1979. u Texasu. Mike Milo je bivša rodeo zvijezda, sada kauboj u dubokim poznim godinama, primoran da se povuče kada mu je konj pao na nogu. Njegov šef i stari prijatelj, bogati rančer Howard ubjeđuje ga da otputuje u Meksiko kako bi povratio Howardovog trinaestogodišnjeg sina Rafaela. On tvrdi da dječaka zlostavlja njegova bivša supruga, Rafaelova majka Leta, koja u Meksiku upravlja kriminalnom organizacijom. Iako nevoljko, Mike pristaje jer mu je neophodan novac kako bi sačuvao svoj mali ranč. Prvo odredište njegova putovanja je luksuzna hacijenda u kojoj sreće Letu, koja naizgled pokazuje nezainteresiranost kako za Mikea tako i za Rafaela. Ona tvrdi da je dječak otuđen od nje, da praktično živi na ulici, baveći se ilegalnim borbama pijetlova. I zaista, Mike pronalazi Rafaela tokom borbe pijetlova koju će prekinuti policijska racija. Nakon kraćeg ubjeđivanja, uspijeva mu da nagovori dječaka da se vrati s njim u Teksas kako bi nastavio živjeti s ocem. Međutim, sada dječakova majka postaje problem. Ona nema namjeru tek tako pustiti Rafaela i šalje za njima dvojicu plaćenika. Mike, zajedno sa dječakom i njegovim pijetlom Machom kreću na putovanje prema granici, držeći se sporednih prljavih puteva kako bi izbjegli Letine plaćenike, lopove i meksičku federalnu policiju.

Na prvi pogled, razlozi koji su privukli Clinta Eastwooda ovom projektu čine se razumljivim. Velika većina njegove karijere i umjetničke baštine usko je vezana za klasicistički Hollywood, označen tradicionalnim američkim vrijednostima, poput snažne muževnosti, buntovnosti i patrijarhalnih uvjerenja, naročito karakteristične za 60-e i 70-e godine prošloga vijeka. Međutim, u poznijoj fazi svog stvaralaštva, Eastwood se okrenuo prilično subverzivnim narativima u kojima dekonstruira sopstvene karaktere, izvrćući naglavačke mačo predodžbu o sebi koju je kroz filmove gradio pedesetak godina. Idealan primjer toga je njegovo odlično ostvarenje „Gran Torino“ a sličnog miljea je upravo i novi uradak „Cry Macho“. Scenarij koji potpisuju N. Richard Nash i, u posljednje vrijeme“ Clintov stalni spisateljski saradnik Nick Schenk, u svom fundamentu je klasična priča o jednoj generaciji koja predaje štafetu narednoj, usput iskupljujući mnoge sopstvene demone. No, ono što je možda na papiru zvučalo kao prikladni labuđi pjev za legendarnog filmaša, u stvarnosti je nažalost tek nevješto skrojeni melodramatski film ceste koji ne posjeduje kinematografsku snagu praktično ni u jednom svom segmentu. Riječ je o djelu karaktera u kojemu karakteri nisu u stanju da se uzdignu iznad običnih papirnih, prizemnih jednodimenzionalnih nacrta. Pri tome, nimalo ne pomaže ni toliko puta već viđen dramski koncept o starenju s jedne strane i sazrijevanju s druge, koji ne nudi niti jedan novi ili uvjerljiv uvid u teme koje nastoji da obrađuje. Clint Eastwood, čak i u 91.godini dovoljno je snažna pojavnost da glumački nosi na plećima skoro svaki projekt. Ipak, čini se da je ovaj put Clint redatelj ostavio na cjedilu Clinta glumca. Njegov protagonista Mike Milo, zajedno sa Rafaelom kojeg tumači mladi Eduardo Minett, jednostavno su toliko površno napisani junaci bez emotivne dubine da nema prostora za bilo kakve efektnije glumačke kreacije. Slično se može reći i za centralni konflikt sa Letom i njenim plaćenicima koji je do te mjere blijed i nedramatičan da bi film možda čak i bolje funkcionirao bez tog podzapleta. „Cry Macho“ je inertno ostvarenje, bez energije, autorskog rizika i kreativnosti neophodnih da djelo uzdignu iznad plošne i predvidljive fasade. Na kraju, radi se o jednom od slabijih naslova u izuzetno bogatoj filmografiji Clinta Eastwooda, naslovu koji brojne poklonike njegova rada ostavljaju samo u nadi da će „Čovjek bez imena“ skupiti dovoljno umjetničke i životne snage za još jedan daleko kvalitetniji oproštajni film.

„Zeleni Vitez“ Davida Loweryja baziran je prema viteškoj romansi iz 14.vijeka „Sir Gawain i Zeleni vitez“, poemi nepoznatog autora koja se smatra jednom od najpoznatijih srednjovjekovnih priča iz takozvanog arturijanskog kanona. Prethodno najnovijoj verziji, poema je adaptirana za film već četiri puta, a među ekranizacijama vjerovatno je najpoznatija avanturistička eskapada „Mač junaka“ iz 1984.godine sa Seanom Conneryjem u ulozi Zelenog viteza. Loweryjeva adaptacija, dakle peta po redu, motivski i sadržajno najbliža je izvornom tekstu, a ujedno umjetničkim pristupom i najambicioznija do sada. Američki redatelj David Lowery, zanimljiv je filmaš izraženog osebujnog autorskog stila. U svojim dosadašnjim ostvarenjima on je nerijetko kombinirao impresivni vizuelni identitet djela sa neuobičajenim, pomalo i avangardnim stilom pripovijedanja. Tome najbolje svjedoče naslovi kao što su „Priča o duhovima“ ili „Ain’t Them Bodies Saints“. Sličnom alternativnom senzibilitetu nedvojbeno pripada i „Zeleni vitez“, djelo koje se nastoji žanrovski i kreativno što više udaljiti od uobičajenih spektakularnih epova koji nam prvi padaju na pamet kada pomislimo na priče o Kralju Arthuru i Vitezovima Okruglog stola. Zapravo, i pored nebrojenih filmskih verzija arturijanskih legendi i ostalih priča iz bogatog engleskog srednjovjekovnog folklora, Loweryjevom „Zelenom vitezu“ teško se može pronaći uradak za poredbu sličnog stvaralačkog koda.

Gawain, mladi nećak Kralja Arthura, još uvijek nije proglašen vitezom. On svoje dane provodi nemarno, spavajući po bordelima i opijajući se. Njegova majka, čarobnica Morgana Le Fay natjera ga da prisustvuje Božićnoj svečanosti na dvoru, zajedno sa Vitezovima Okruglog stola, na kojoj će ga njegov ujak Arthur zamoliti da sjedne uz njega. To je čast kakvu Gawain nije očekivao jer se još uvijek ne osjeća dovoljno dostojnim za takvog mjesta, pogotovo jer nema viteških priča koje bi mogao ispričati kralju kao i kraljici Guinevere. No, u tom trenutku u svečanu dvoranu na konju stupa misteriozni Zeleni vitez, impozantno mitsko biće. On Vitezovima Okruglog stola nudi prikladnu Božićnu igru, izazov u kojemu mu bilo ko u dvorani može zadati udarac ali pod uvjetom da on ima priliku da isti uzvrati za tačno godinu dana. Nepromišljeno, Gawain pristaje na izazov ne obazirući se na pravila istog. On ne zna ni da njegova majka Morgana stoji iza neočekivanog dolaska Zelenog viteza. Zajedno sa svojim sestrama vješticama, ona je prizvala stvorenje kako bi testirala junaštvo svog sina, vjerovatno smatrajući da će izazov promijeniti njegov neodgovorni način života. Umjesto da pokaže milost prema Zelenom vitezu, Gawain mu odsjeca glavu mačem Excaliburom. Na opće iznenađenje, stvorenje jednostavno podiže svoju glavu s poda i napušta dvor. Tačno godinu dana kasnije, Gawain će morati dopustiti vitezu da uzvrati istom mjerom. Da li će primiti fatalni udarac ili će sudbina ići i u njegovu korist kao što je išla njegovom protivniku?

Originalna poema “Sir Gawain i Zeleni vitez“ u svom fundamentu je primjer bajke o iskušenjima, tipične u srednjovjekovnoj evropskoj viteškoj književnosti. U njoj se junak suočava sa nizom prepreka koje služe kao testovi ili dokazi postojanja ili nepostojanja moralnih vrlina protagoniste. Međutim, višestoljetno proučavanje izvornog teksta nepoznatog autora dovelo je i do brojnih daleko dubljih tumačenja naizgled jednostavne romanse. Interpretacije su išle od snažnog simbolizma, preko odnosa čovjeka s prirodom, korijena u hrišćanstvu, feminizma, pa čak i homoseksualizma. Upravo ovakvo bogatstvo iščitavanja, učinilo je tekst jednim od najznačajnijih srednjovjekovnih arturijanskih priča. Takav temelj činio se kao idealno istraživačko tlo za redatelja Davida Loweryja, autora svakako sklonog smjelijem i kompleksnijem filmskom izričaju. Loweryjev „Zeleni vitez“ višeslojno je djelo koje nastoji oživjeti stari tekst uz sve njegove autentične vrijednosti ali ga i prilagoditi i adaptirati za modernog gledatelja. Redatelj to čini sa promjenljivim uspjehom. Američki filmaš Gawaina promatra kao pristupačnog, srdačnog junaka pri prvom dojmu ali kojeg samocentričnost definira do te mjere da nije u stanju cijeniti svijet oko sebe. Kroz staru moralnu priču, Lowery istražuje na koji način zadane valjanosti mogu dovesti do iluzije veličine. Moderni filmski Gawain znatno se razlikuje od izvornog. On nije kreposni, plemeniti vitez već tek običan čovjek koji teži ka osobinama koje ta titula sa sobom nosi. Na taj način, redatelj ga približava današnjoj publici i modernom vremenu. Loweryjevom Gawainu nedostaje samopouzdanja, nesiguran je kojim putem kročiti i šta zapravo predstavljaju vrline za kojima žudi. Što se više približava sudbini, što je njegova odvažnost pred većim izazovima, njegova volja i determiniranost postaju krhkije. Sve Gawainove psihološke nedoumice sjajno je interpretirao glumac Dev Patel koji posjeduje sposobnost da utjelovljuje dualističke karaktere, istovremeno ranjive i snažne, odlučne i labilne. Upravo dualizam je ono čemu strijemi „Zeleni vitez“ Davida Loweryja. Njegovo ostvarenje konstantno plovi između realnog i nadrealnog, fantastičnog i zemaljskog, prizemnog i magijskog, drevnog i modernog. Riječ je o vizuelno impresivnom djelu koje dekonstruira cijeli koncept muške hrabrosti, ponosa i snage ali kojemu ipak u konačnici nedostaje preciznijeg fokusa, usmjerenosti i narativnog jedinstva da bi se mogao smatrati i istinski izvanrednim djelom.