U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film „Zemlja nomada“ redateljice Chloe Zhao kao i na ostvarenje “Vijesti iz svijeta” redatelja Paula Greengrassa sa Tomom Hanksom u naslovnoj ulozi.
U izuzetno kratkom vremenskom intervalu, američko-kineska redateljica Chloe Zhao etablirala se u vrlo relevantnu i zapaženu pojavu američkog socijalnog i nezavisnog filma. Njena prva dva uratka, „Pjesme koje me brat naučio“ i „Jahač“ pokazat će se kao dojmljivi i lirični portreti modernog života američkih indijanskih starosjedilaca kao i stanovnika ruralnih zapadnih područja. Sa svojim novim ostvarenjem, izvanrednim filmom „Zemlja nomada“ Zhao je samo dodatno potvrdila svoj status autorice snažnog kreativnog glasa koja progovara za sve zapostavljene i zaboravljene, za sva nevidljiva i marginalizirana lica savremenog američkog društva, društva koje i dalje frenetičnom brzinom hita kroz kapitalistički progres bez vremena za osvrtanja na kolateralnu štetu koju ostavlja za sobom. Film Chloe Zhao inspiraciju je našao u publicističkom djelu novinarke i spisateljice Jessice Bruder naziva „Nomadska zemlja: Preživjeti Ameriku u 21.vijeku“. Za potrebe svog književnog projekta Bruder je provela tri godine u istraživanju. Nekoliko mjeseci živjela je u kamperu, prešla je više od deset hiljada kilometara vozeći se od obale do obale, od Meksika do kanadske granice, upoznavajući i dokumentujući živote Amerikanaca koji su se odlučili za nomadski život ceste. Njeno djelo rezultiralo je nekolicinom nagrada za knjigu godine a u konačnici i sa filmom „Zemlja nomada“, također već višestruko nagrađivanim ostvarenjem, dobitnikom Zlatnog lava na posljednjem Venecijanskom filmskom festivalu i možda najozbiljnijim kandidatom za osvajanje Oscara u kategoriji najboljeg filma na nadolazećoj ceremoniji dodjele nagrada Američke filmske akademije.
Zima je u Nevadi. 61-godišnja Fern donedavno je bila stanovnica gradića Empire koji je skoro doslovno postao grad duhova nakon što je lokalni rudnik gipsa prestao s radom. Svi njegovi stanovnici su se iselili, poštanski broj mu je izbrisan i Empire je praktično prestao postojati. Ali on nije bio samo rudarski gradić. Bio je ujedno i jedino mjesto koje su Fern i njen pokojni muž smatrali domom. Nakon suprugove smrti, više ništa nije preostalo što bi je vezalo za neko specifično mjesto. Ona sprema sve životne potrepštine u svoj mali skromni kombi i kreće na put bez nekog određenog cilja. Uskoro se priključuje takozvanim “sivim nomadima”, ljudima koji su iz različitih razloga prihvatili naizgled besciljni život na cesti, lutajući i vozeći se od mjesta do mjesta, prihvatajući sitne poslove i potom nastavljajući dalje bez dužeg zadržavanja. Tako i Fern preživljava od kratkoročnih ugovora, pakujući pakete u skladištu kompanije Amazon tokom zime ili pržeći hamburgere i čisteći različite kampove tokom ljeta, dok joj istovremeno kombi služi kao prijevozno sredstvo ali i kao jedini dom. Mnogi od nomada bili su žrtve američkog ekonomskog kolapsa 2008.godine ali mnogi također jednostavno ne žele provesti ostatak života statično i unutar četiri zida. U poredbi sa velikom većinom lutalica koje sreće na svom putovanju, Fern je tek pridošlica u zajednici i skitničarskom stilu života. Zarađuje tek toliko da si može priuštiti najosnovnije potrebe i naučila je na usamljenički život. Drži se po strani ali joj također nije strano ni povremeno prijateljevanje u nomadskim autokampovima. Ako se neko nastoji intimnije približiti, uglavnom se povlači, ne želeći bilo kakvu vrstu obvezivanja. Najveće brige su joj gdje će se parkirati tokom noći i hoće li kombi ostati u voznom stanju.
U svom prethodnom filmu „Jahač“ redateljica Zhao istraživala je moderna uporišta velikog mita o američkom Zapadu, zadržavajući dojam njegove iskonske ljepote i privlačnosti ali istovremeno ukazujući da je svagdašnja, teška borba njegovih žitelja za preživljavanjem daleko od izglačane i uljepšane vizije koju poznajemo iz literature i filmova. I u njenom novom ostvarenju, „Zemlji nomada“ Zhao ponovo polazišnu tačku ima u ideji o određenom mjestu ali fokus primarno usmjerava ka stvarnim osobama koji obitavaju u tom prostoru. Redateljičin novi uradak sa „Jahačem“ dijeli i režijski pristup. U oba slučaja riječ je o hibridima dokumentarističkog stila i realistične socijalne drame. I u oba slučaja Zhao uveliko koristi rad neprofesionalnih glumaca, naturščika, na sličan način na koji su to svojevremeno činili talijanski neorealistični filmaši. U „Zemlji nomada“, ako izuzmemo dvoje glavnih glumaca, Frances McDormand i Davida Strathairna, sve ostale role tumače autentični američki nomadi koji u filmu zapravo interpretiraju donekle izmijenjene verzije sopstvenih sudbina. Iako kroz djelo ukazuje na surovost i sivilo svakodnevice američkih nomada, redateljica ipak zadržava određenu romantičarsku i dostojanstvenu viziju njihovih života. Namjerno izbjegavajući politički podtekst, Zhao portretira svoje skitnice kao jedinke jasnih stavova. Oni ne žale nad vlastitom egzistencijom i nemaju kajanja nad odlukama koje su ih dovele do pozicije u kojoj su se zatekli. Neki od njih postali su nomadi spletom nesretnih, nerijetko ekonomskih okolnosti ali za mnoge riječ je o pitanju izbora mobilnog životnog stila, o svjesnom odbacivanju normi društva koje ih je prvotno odbacilo. Ili da citiramo glavnu junakinju Fern: „biti bez kuće ne znači i biti beskućnik“. Za nomade dom predstavlja otvoreni drum ali i sloboda odabira i nesputanost okovima kapitalističke eksploatacije. U portretiranju lika Fern još jednom briljira dvostruka Oskarovka, uvijek sjajna Frances McDormand, kojoj se gotovo izvjesno smiješi i treća nagrada Američke filmske akademije za nastup u „Zemlji nomada“. Njena besprijekorna izvedba budi humanost protagonistice koju interpretira, u potpunosti se spajajući sa krajolikom i oživljavajući sve one koji u njemu obitavaju. Za McDormand, „Zemlja nomada“ nije tek još jedna inspirativna glumačka rola već projekat nastao iz strasti. Nakon što je ostala impresionirana knjigom Jessice Bruder, upravo je McDormand predložila adaptaciju redateljici Chloe Zhao. Rezultat je ostvarenje koje snažno progovara o neuništivosti, nepredvidljivosti i nepokolebljivosti ljudskog duha. Djelo u isto vrijeme tragično i nježno, djelo koje osuđuje nepravedni sistem ali i slavi život. I ujedno jedan od najboljih filmova nastalih u depresivnoj 2020.godini.
„Vijesti iz svijeta“, film redatelja Paula Greengrassa, predstavlja ponovno spajanje ovog filmaša sa Tomom Hanksom, glumcem s kojim je prije 7 godina uspješno sarađivao na sasvim solidnom ostvarenju „Kapetan Phillips“. Možda vrijedi istaći da je „Vijesti iz svijeta“ prvi western u Hanksovoj karijeri, što se doima i pomalo iznenađujuće uzimajući u obzir bogatu lepezu karaktera i žanrova koji su prošli kroz glumčevu bogatu filmografiju. I za Greengrassa novo ostvarenje je prvi susret s ovim skoro mitskim američkim žanrom ali također i prvi naslov gdje se nije služio svojim, sada već prepoznatljivim, direktnim i sirovim, adrenalinom nabijenim režijskim pristupom. Ostvarenja poput „Krvave nedjelje“, „Sive zone“ ili serijala filmova o Jasonu Bourneu o tome najbolje svjedoče. Umjesto stila kakvog smo očekivali od njega, Greengrass se ovoga puta odlučio za suzdržanost, umjerenost i mirnoću u režiji, postupak mnogo bliži i prilagođeniji senzibilitetu Toma Hanksa. I čini se da se upravo u tome krije namjera tvoraca projekta „Vijesti iz svijeta“. Spajanje cijenjenog filmaša, omiljenog američkog glumca i epsko-sentimentalne priče o Divljem zapadu u teoriji je zvučalo kao dobitna kombinacija za potencijalnog ozbiljnog oscarovskog kandidata. Međutim, ono što je možda zvučalo kao idealna formula, pokazat će se da je tek recept kojemu za uspjeh nedostaju mnogi vrlo bitni sastojci.
Godina je 1870-ta na jugu Amerike, u sjevernom Teksasu. Krvavi građanski rat je tek nedavno okončan i njegove posljedice se vide na svakom koraku i osjete pri svakom susretu sa lokalnim stanovništvom. Kapetan Jefferson Kyle Kid je bivši pripadnik južnjačke pješadije koji sada preživljava putujući od grada do grada čitajući novine mještanima, siromašnima, nepismenima i bilo kome voljnom da odvoji deset centi kako bi čuo vijesti iz svijeta. Teksas, kao jedno od snažnijih južnjačkih uporišta, sada je na razmeđi između zadržavanja starih navika i stila života ili prihvatanja činjenice da budućnost i promjene nezaustavljivo kucaju na vrata. Jug je poražena strana u ratu i bilo kakve vijesti u vezi sa federalnom vlašću, lokalci dočekuju sa prezirom ili podsmijehom. Stoga Kid svjesno izbjegava sporne sadržaje, birajući da čita intimnije i humanije novosti nauštrb jasnih političkih tekstova. Na putu ka svojoj narednoj čitalačkoj destinaciji, on nailazi na prevrnutu kočiju i mrtva tijela, očigledni prizor zasjede. Ali također na lokaciji zatiče i preživjelu, 10-godišnju bijelu djevojčicu Johannu. Uskoro će saznati da je ona njemačkog porijekla ali da su je prije nekoliko godina iz doma oteli pripadnici indijanskog plemena Kajove i odgojili u skladu sa svojom tradicijom. Kidova namjera je predati Johanu nadležnim ali brzo saznaje da je agent zadužen za izbjeglice na dugom odsustvu. Vođen principima, on odlučuje da sam odvede djevojčicu do gradića Castroville gdje će ju možda prihvatiti daleki rođaci. Kako bi stigli do Castrovillea, njih dvoje moraju preći stotine kilometara opasnog i negostoljubivog teksaškog terena.
„Vijesti iz svijeta“, film baziran prema istoimenom romanu književnice Paulette Jiles, u svome fundamentu, pa čak i naslovu, nosio je intrigantnu ideju i premisu, onu o korijenima novinarstva. Žurnalizam kao prenošenje činjenica ili širenje propagande, tema je koja je zvučala kao idealna parabola sa savremenim svijetom. Način na koji se Hanksov lik Kyle Kid emotivno angažira u usmeno prepričavanje novinskih članaka nagovještavao je snažnu priču o moći interpretacije, o vijestima kao sredstvu kontrole, kamenu temeljcu moderne Amerike i neukosti koja je dozvolila moćnicima stvaranje društva prema svojim potrebama manipulirajući masama. Dodatno, britanski filmaš Paul Greengrass, inače bivši televizijski novinar, činio se kao savršeno primjerena osoba za upravljanje narativom sa ovakvom problematikom. Međutim, redatelj i njegov saradnik na scenariju Luke Davies, iznenađujuće su se odlučili da sa ovim motivom ne čine skoro apsolutno ništa. Ono što se činilo da će biti glavni fokus „Vijesti iz svijeta“, ostavljeno je duboko u pozadini a pažnja se okreće ka klasičnoj, staromodnoj i predvidljivoj priči o duhovima prošlosti i vezi djeteta i očinske figure. Kao da su se filmaši odlučili odustati od snažnih aspekata sopstvenog materijala kako bi se bezbjedno kretali nekim prepoznatljivim ali sigurnim i utabanim stazama. Rezultat takvog pristupa je prilično isprazna moralistička priča o sopstvenom duhovnom spasenju kroz spašavanje drugog, opterećena brojnim tipično hollywoodskim klišejima. Također, glavni zaplet „Vijesti iz svijeta“ ništa drugo je do hibrid dva klasična westerna Johna Waynea, „Tragača“ i „Čovjeka zvanog hrabrost“. U prvom protagonista je odlučan da spasi djevojčicu koju su oteli Komanči indijanci a u drugom glavni junak prati mladu djevojku namjerenu da pronađe ubice svog oca na indijanskoj teritoriji. Dakle, ako ostvarenju Paula Greengrassa oduzmemo narativne elemente koje su imale potencijal kakva ozbiljnog filmskog propitivanja, ostaje nam tek neuvjerljiva i neupečatljiva kopija daleko kvalitetnijih djela. A u takvoj situaciji čak i uvijek izvrsni, prirodnom humanošću obdareni, Tom Hanks ne može previše pomoći.