Novo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen posvećujemo horor žanru. Osvrnut ćemo se na aktuelne nastavke dva cijenjena ostvarenja, „Tiho mjesto 2“ redatelja Johna Krasinskog kao i treće poglavlje franšize „Prizivanje“ u režiji Michaela Chavesa. Audio poslušajte na Mixcloud linku na dnu.
SF horor ostvarenje „Tiho mjesto“ bilo je jedno od najprijatnijih filmskih iznenađenja viđenih u 2018.godini. Film Johna Krasinskog efektnim i upečatljivim činila je prvenstveno originalna i inovativna ideja. Premisa je pripovijedala o svijetu čiji su žitelji primorani egzistirati u tišini kako ih ne bi otkrila čudovišna bića koja su preplavila Zemlju, bića iznimno osjetljiva na bilo kakve zvukove. Riječ je o ideji istovremeno toliko jednostavnoj i snažnoj da se činilo nevjerovatnim da nikada prije nije bila umjetnički kontemplirana. Ista je kreirala svojevrsni nijemi film strave, omogućujući filmašima da se najprije služe mogućnostima zvuka i zvučnih efekata u stvaranju tenzija i klaustrofobične atmosfere. Dakle, radilo se o skoro idealnim sredstvima izričaja u horor žanru. Također, takav hermetični i limitirani ambijent pojačao je fokus na unutarnju borbu pojedinca ili u malo širem kontekstu, jedne porodice. Nastavak priče, „Tiho mjesto 2“ snimljen je još 2019.godine i premijeru je trebao imati u martu 2020.godine. No, ista je otkazana jer je nažalost tog mjeseca premijeru doživjela jedna druga, daleko stvarnija, horor priča, poznata i pod nazivom corona virus. Tadašnja odluka studija Paramount da odgodi premijeru filma bila je jedna od prvih znakova da će se globalna pandemija zadržati duže vrijeme. Stoga se činilo sasvim prikladnim da je nova premijera nastavka „Tihog mjesta“ , 28.maja 2021.godine, ujedno bila i jedna od prvih u ponovo otvorenim američkim kinima. Neka ona bude i najava boljih vremena koja dolaze.
“Tiho mjesto, drugi dio” počinje neposredno tamo gdje je prvi dio završio. Planetu Zemlju napala su zastrašujuća, paukolika smrtonosna stvorenja, slijepa ali sa ultrasenzitivnim sluhom, što prisiljava preživjele da žive u potpunoj tišini kako ne bi privukli pažnju. Lee Abbott je žrtvovao svoj život kako bi njegova porodica mogla preživjeti. Leejeva supruga Evelyn, zajedno sa kćerkom Regan, sinom Marcusom i još uvijek neimenovanom novorođenom bebom, primorani su napustiti svoju farmu i potpuno razoreni dom i kreću u nepoznato. Ono što pronalaze je sivi, postapokaliptični krajolik, uništenu infrastrukturu, napuštena vozila, skelete i leševe svuda oko njih. Čini se poput svijeta koji je izgubio bilo kakvu nadu. Namjera obitelji Abbott je da pronađu druge preživjele. Jedino sredstvo zaštite koje posjeduju je slušni aparat gluhonijeme Megan, aparat čija zvučna distorzija čini čudovišta dovoljno ranjivim da ih se potom može ubiti vatrenim oružjem. Nažalost, putovanje će im biti relativno kratko jer će Marcus ubrzo nagaziti na klopku za medvjede i ostati privremeno onesposobljen za hodanje. Prisilni zastoj dovodi do susreta sa Emmettom, nekadašnjim porodičnim prijateljem iz vremena prije vanzemaljske invazije. Emmett je izgubio cijelu porodicu i sada živi u napuštenoj čeličani. Postao je tek ljuštura osobe koju su poznavali, opterećen osjećajem tuge i krivice. Također, nije voljan pomoći Evelin i njenoj djeci, pronalazeći izgovore u nedostatku hrane i vode ali zapravo vidno uplašen kako za sopstveni život, tako i od mogućnosti da iznevjeri još jednu porodicu. Međutim, Regan uspijeva da ubjedi Emmetta da joj pomogne pronaći najbližu radio stanicu kako bi mogla emitirati signal koji potencijalno ima snagu da spase cijelo čovječanstvo.
Svojim većim dijelom „Tiho mjesto 2“ uglavnom ne odstupa od narativnih i režijskih formula koje su prvi film činile toliko uvjerljivim. Tako da je djelo glumca, redatelja i scenariste Johna Krasinskog manje istinski nastavak a više ekspanzija tema i ideja viđenih u originalu. Zapravo, može se reći da je narativ prvog „Tihog mjesta“ utkan u srž ovog drugog dijela priče. Umjesto da uobičajeno ponudi novi svježiji koncept i vizije, Krasinski se odlučio da prepozna sve elemente koje su dobro funkcionirali prvi put i jednostavno ih ponovo primijeni. Filmaš je očigledno bio svjestan činjenice da je nemoguće nadmašiti inventivnost i nepredvidljivost ostvarenja iz 2018.godine. Umjesto toga, odlučio je naglasiti ostale pozitivne elemente, odnosno uvjerljivu kombinaciju kompetentno režirane žanrovske napetosti s jedne strane i snažne emotivne drame s druge. Takav pristup vjerovatno će iznenaditi i možda čak iznevjeriti očekivanja publike naviknute na nastavke koji su, po nekom nepisanom pravilu, skoro uvijek opterećeni proširivanjem i usložnjavanjem priče, ambijenta i karaktera. Međutim, pokazat će se da su takva očekivanja zaista neopravdana. Ovakvim pristupom, dva filma praktično funkcioniraju kao jedan duži entitet. Pri tome, Krasinski još jednom demonstrira umješnost u režiji, kako žanrovskih postavki prizora tako i u složenosti karakterizacije i posvećenosti brojnim pripovjednim detaljima. Redatelj shvata da je težište priče ne na globalnoj pošasti već na borbi jedne obitelji sa demonima, kako onim vanzemaljskim, tako i sa onim unutarnjim, krivicom, nemoći, tugom i empatijom. „Tiho mjesto 2“, kao i prvi film, hibrid je autentičnog žanrovskog horora i alegorije na brojne fobije i probleme modernog društva. John Krasinski je navodno bio prilično razočaran otkazivanjem premijere filma 2020.godine. Međutim, čini se da je njegovom ostvarenju odgoda samo godila i da se u aktuelnom trenutku doima daleko relevantnijim. Baš kao junaci „Tihog mjesta“ i svi mi smo posljednjih godinu dana bili izloženi nesvakidašnjem užasu, suočeni sa zlokobnim, nevidljivim neprijateljem i primorani na prilagođavanje novim okolnostima. Treće poglavlje „Tihog mjesta“ već je najavljeno. Nadajmo se samo da neće biti sličnog novog poglavlja i u stvarnom svijetu oko nas.
Kada bi tražili, teško da bi mogli pronaći horor franšizu profitabilniju i uspješniju od serijala „Prizivanje“. Sve je počelo 2013.godine premijerom prvog „Prizivanja“ u režiji talentiranog Jamesa Wana. Riječ je bila o uistinu kvalitetnom žanrovskom ostvarenju koje se nedvojbeno može smatrati jednim od boljih hollywoodskih horor naslova protekle dekade. Redatelj Wan je već uveliko istrošenom podžanru ukletih kuća udahnuo novi život i neophodnu svježu krv služeći se inovativnom stilskom režijom i fotografijom, odličnim osjećajem za dramski ritam horora ali i razumijevanjem značaja snažne karakterizacije i emotivne angažiranosti. Dodatnoj privlačnosti svakako je doprinijela činjenica da su dvoje glavnih protagonista, Ed i Lorraine Warren bazirani prema stvarnim ličnostima, poznatim istraživačima paranormalnih pojava kao i da su slučajevi koje promatramo na ekranu zapravo fikcionalizacije istinskih istraga bračnog para. Naravno, u stvarnosti Warrenovi najvjerovatnije nisu bili ništa drugo do umješnih šarlatana a njihovi navodno uspješno okončani slučajevi doživjeli su svojevrsnu slavu prvenstveno zahvaljujući tabloidskim medijima i američkoj zaluđenosti paranormalnim. No takav životopis bio je dovoljan Jamesu Wanu kao inspiracija za kreiranje jezivog i uzbudljivog djela, pri čemu mu je uveliko pomogla i sjajna i upečatljiva glumačka interpretacija Warrenovih od strane Patricka Wilsona i Vere Farmige. Rezultat finansijskog i kritičkog uspjeha „Prizivanja“ jeste nastanak franšize, sedam dodatnih filmova, uključujući dva direktna nastavka i pet takozvanih spin-off ostvarenja, kao i astronomska zarada od skoro dvije milijarde dolara. Nažalost, ako izostavimo prvi originalni film i djelimično njegov nastavak „Prizivanje 2“, ostali uratci bili su kvalitetom daleko ispod standarda koje je Wan postavio. Najnoviji proizvod serijala „Prizivanje 3“, nezgrapno podnaslovljeno „Kriv je sotona“ samo nastavlja trend dubioznog komercijalnog cijeđenja ideje i kreativnog nazadovanja.
Godina je 1981. Demonolozi i eksperti za okultne nauke, bračni par Ed i Lorraine Warren prisustvuju i dokumentuju slučaj egzorcizma 8-godišnjeg dječaka Davida Glatzella. Događaju svjedoči i dječakova obitelj, uključujući sestru Debbie, njenog momka Arne Johnsona i svećenika Gordona. Za vrijeme egzorcizma, Arne poziva demona da preuzme njegovo tijelo umjesto Davida. Ed Warren primjećuje demonov prelazak u drugo tijelo. Međutim, istovremeno doživljava srčani udar i prebačen je u bolnicu u komatoznom stanju. Mjesec dana kasnije, Ed se budi u bolnici i upozorava Lorraine da je demon sada zaposjeo Arneja. Ona javlja policiji da se sprema tragediju u Arnijevom domu ali kasno. Arne je već ubio svog stanodavca. Uz podršku Warrenovih, njegov slučaj će postati prvo američko suđenje za ubistvo u kojem će demonska zaposjednutost služiti kao argument odbrane. Kako bi se dokazala Arnejeva nevinost, neophodno je istražiti korijene i razloge prve zaposjednutosti, one dječaka Davida. Warrenovi otkrivaju sotonističku kletvu koja se prenosi kroz vještičji totem. Upoznaju svećenika Kastnera koji je nekada istraživao zloglasni slučaj Sljedbenika kulta Ovna. On ih obavještava da je neki okultista namjerno postavio totem u dom porodice Gletzell, kreirajući na taj način kletvu i zaposjednutost. „Prizivanje 3“ prvi je direktni nastavak originalnog filma koji nije režirao James Wan i njegov izostanak više je nego evidentan. Režiju je preuzeo Michael Chaves, filmaš poznat po hororu „Prokletstvo La Llorone“, još jednom od spin off ostvarenja iz franšize „Prizivanja“. Kao i u pomenutom djelu, i u „Prizivanju 3“ Chaves pokazuje nedostatak autentičnog stila, istinskog autorstva i identiteta. Vjerovatno svjestan sopstvenih manjkavosti, filmaš ih pokušava nadomjestiti usvajanjem određenih formula iz prijašnjih ostvarenja franšize kao i u brojnim referencama na klasike horor žanra. Pa tako možemo vidjeti prizore ili sekvence koji su posvete djelima poput „Istjerivača đavola“, „Isijavanja“, „Strave u Ulici brijestova“ ili Hitchcockova „Psiha“. Možda je upravo činjenica da se redatelj okreće prizivanju tuđih uspješnica, dovoljan dokaz da je serijal zagazio u ozbiljan zamor materijala. Pri tome, redatelj Chaves teško da je jedini odgovoran za sve pogrešne korake novog „Prizivanja“. Scenarij koji potpisuje David Leslie Johnson-McGoldrick anemičan je i prilično zaboravljiv. Hibrid različitih horor podžanrova … uklete kuće, demonske zaposjednutosti i satanizma ne nudi ni približno jezovitosti ili narativne dinamike kao što bi se moglo pretpostaviti iz navedenih sastojaka. Također, stupanje u teritorij detektivske priče nije pomoglo osnaživanju narativa filma. Čini se da bi manje istrage a više dubljeg prodiranja u okultne sfere priče učinilo Chavesovo djelo daleko zanimljivijim. Filmaši su se očigledno referirali na fenomen takozvane „satanske panike“, društvene masovne histerije zapažene prvenstveno u Americi 80-ih i 90-ih godina prošloga vijeka. Međutim, scenarij „Prizivanja 3“ jednostavno nije imao dovoljno kvalitete da se izbori sa sopstvenim idejama ili kreira osjećaj strave neophodan za ovakvo ostvarenje. Umjesto toga, ostaje nam epizodična priča sa površnim, dvodimenzionalnim karakterima, koja se konstatno bori za koherentnost i uvjerljivu cjelovitost. Oslanjanje na uobičajena klišeizirana žanrovska sredstva poput zlokobnih glasova i zvukova, povremenog klepetanja, treperećih svjetala ili nejasnih šumova, nisu dovoljni za efektan žanrovski film. Nažalost, nakon kreativne invalidnosti kakvu je „Prizivanje 3“ pokazalo, pitanje više nije u kom smjeru franšiza dalje treba da se kreće već da li više ima razloga za bilo kakvo napredovanje uopće.