Dok se svijet u stvarnosti bori sa pandemijom koronavirusa, film je kroz svoju historiju ponudio nekoliko verzija njegovog kraja, od vanzemaljske invazije, „buđenja“ robota, preko zombi – apokalipse, prirodnih katastrofa, pa sve do nepoznatih zaraznih bolesti za koje se tek na kraju pronalazi lijek.
Tako je nastao i podžanr postapokaliptičnog filma čiji prizori nezamislive panike, zatim bjesomučne borbe i na koncu postepenog umiranja svijeta kakav poznajemo, a koji već 2020. godine uzimamo zdravo za gotovo. Te slike, panike, ludila, straha, zatim jedne jezovite tišine, praznih ulica, mraka u svakom obliku i smislu, sigurno nikada nisu izgledale realnije i izvjesnije, nego li u ovome trenutku trajanja pandemije koronavirusa. Zašto je onda postapokaliptični žanr toliko popularan, zašto čovjek toliko uživa gledati kraj svijeta na filmu, a toliko se istoga plaši u stvarnosti? Odgovor je jednostavan. Zato što nam jedino ovaj žanr može pružiti osjećaj straha i sigurnosti u isto vrijeme. Smješteni u udobna sjedišta kino dvorana, dovoljno udaljena od platna na kojima naš svijet umire, mi znamo da smo sigurni, i da nikada nećemo zamijeniti mjesta sa izgladnjelim, prljavim, bolesnim, zaraženim filmskim protagonistima, i da nikada nećemo biti primorani na posljednju borbu.
Međutim, određena filmska ostvarenja, svojim specifičnim formama i sadržajima, stvaraju vizuelni doživljaj uz pomoć kojeg djelomično i barem na trenutak nestaje granica između fikcije, tj. platna i stvarnosti, odnosno sjedišta. Naravno, ovdje se u najvećoj mjeri misli na neraskidivi žanrovski spoj horor/trilera iz kojeg je proizašao veliki broj zaista respektabilnih filmskih djela, a koji posjeduje najizraženiju moć direktnog utjecaja na gledatelje i prenošenja motiva iz fikcije u stvarnost. Iako se, dakle, nalaze u sigurnim kino dvoranama ili udobnim stanovima, tokom gledanja ostvarenja Projekat: Vještica iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999) gledatelji će se nesvjesno, poput glavnih protagonista, istovremeno plašiti zatvoriti i otvoriti oči, dok će film Ono dolazi (It Follows, 2014) po pravilu zahtijevati paranoično osvrtanje danima poslije završetka odjavne špice. Jednako kako je neophodno skupiti veću dozu hrabrosti i nakašljati se u periodu trajanja filmova Variola vera (1982) ili Zaraza (2011), tako će tišina kao glavni lik jednog od najuspješnijih postapokaliptičnih ostvarenja u 21. stoljeću, horor/trilera/drame s elementima naučne-fantastike naslova Mjesto tišine (A Quiet place, 2018) srušiti granicu fikcija-stvarnost i postati obavezni kreator atmosfere u kino salama te gledatelje od pasivnih učiniti aktivnim sudionicima. Bliži se premijera drugog nastavka ovoga izrazito uspješnog filmskog djela, koji priču o izvanzemaljskoj invaziji na Zemlju, vraća na početak.
Riječ je, dakle, o trećem rediteljskom ostvarenju glumca Johna Krasinskog, upamćenog kao Jima Halperta iz popularne humoristične televizijske serije U uredu (The Office, 2005-2013), koje nastavlja sve očitiji trend spajanja hollywoodskog blockbustera i američkog nezavisnog filma, a koje po pravilu donosi iznimno uspješne, intrigantne i kvalitetne filmove. Glavni protagonisti Krasinskovog ostvarenja jeste porodica Abbott koju čine dvojica dječaka, Beau (Cade Woodward) i Marcus (Noah Jupe), kćerka Regan (Millicent Simmonds), otac Lee (John Krasinski) i majka Evelyn (Emily Blunt), a koji pokušavaju preživjeti u postapokaliptičnom svijetu bliske budućnosti, u kojem se ne smije proizvesti niti jedva čujni zvuk. Radnja filma započinje s „Danom 89“ čiji broj nagovještava određenu globalnu katastrofu s kojom je čovječanstvo svoje odbrojavanje započelo iznova, a u kojem Abbotti obilaze napuštene i uništene objekte u potrazi za hranom i lijekovima. Najmlađi član porodice, dječak Beau pronađe plastičnu NASA-inu raketu na baterije te istu poželi prisvojiti, uprkos bučnosti koju ona proizvodi. Ostali članovi porodice na vrijeme primijete i spriječe dječakove namjere te mu oduzmu igračku i odstrane baterije. Ipak, na izlasku iz supermarketa, Regan uzima raketu i poklanja je svome bratu, ne primjetivši da je on uzeo i baterije. Tokom povratka kući i idilične šetnje u tišini i sa osmijesima na licima, dječak pokrene igračku čiji zvuk, radost momentalno pretvori u stravičnost, bezbrižnost u bespomoćnost, idilu u apsolutni haos. Dok se Evelyn sa rukom preko usta bori sa vriskom, a Marcus i Regan skrivaju pogled i prihvataju neminovnu sudbinu, otac odlučno potrči prema dječaku kako bi ga spasio, pokušavajući stići prije nepoznatog čudovišta koje je reagovalo na zvuk.
Već u ovoj početnoj sceni, reditelj i scenaristi (Bryan Woods, Scott Beck, John Krasinski) krajnje jednostavno i uvjerljivo i s veoma malo potrošenog narativa, prezentuju svijet filma u kojem vladaju nova pravila te istovremeno u život Abbottovih ugrađuje osjećaj krivice koji će dodatno usložniti njihove porodične odnose. Autori filma, zatim, posežu za dramaturškom elipsom i radnju nastavljaju u „danu 439“, kada su glavni protagonisti u mnogome uvažili nova životna pravila te na „mjestu tišine“ izgradili idilični dom. Nakon nekoliko narednih scena, zaista se stiče utisak da je ova porodica pronašla svoj raj na zemlji, u kojem su riječi suvišne, znakovni jezik dovoljan, a tišina omogućava krajnje sjedinjenje sa prirodom i njenim pulsom, za razliku od današnjeg svijeta stvarnosti u kojem preovladava jedna sveopšta buka i zvučna agresija, uzrokovane prije svega nezaustavljivim tehnološkim razvitkom, a zbog kojih se čovjek otuđio od drugih živih bića, od prirode i samog sebe. Dakle, tišina kao filmsko izražajno sredstvo koje gledatelja čini napetim, istovremeno posjeduje i svoje simboličko značenje te podsjeća na jedan svijet koji više ne postoji i koji je uništen s prvom zvonjavom mobilnog telefona. Također, reduciranjem dijaloga na minimum, Krasinski zaista dokazuje kako je život mnogo jednostavniji bez vječitih rasprava, verbalnih sukoba, glasnih izliva sreće i tuge, te kako je tišina zapravo jedini način da se istinski razgovara. Jer, upravo nedostatak mogućnosti za govorom primorava ovu porodicu na slušanje, razumijevanje, na česti fizički kontakt i redovne zagrljaje i nježne dodire, te je tako čini čvršćom, uzajamnijom, postojanijom. Ovome svakako doprinose i izrazito emotivne, izražajne i zavodljive izvedbe cjelokupne glumačke postave, u mnogome svedene na mimiku i gestikulaciju, s posebnom međusobnom hemijom te se na momenat stiče utisak da je riječ o porodici koja zaista postoji, što je djelomični tačno jer Krasinski i Blunt su bračni partneri u stvarnom životu.
Iako se filmu može zamjeriti i svojevrsna jednodimenzionalnost u izgradnji likova, s obzirom da oni nemaju niti jednog drugog identiteta, osim onoga koji predstavljaju u okviru osnovne socijalne grupa u društvu (otac, majka, sestra, brat), ona je ipak, prihvatljiva, s obzirom da znatno doprinosi kreaciji centralnog protagoniste – porodice. Jer, dakle, ako je tišina glavni element forme ovoga ostvarenja, onda je porodica, u njenom istinskom značenju i obliku, glavni junak kada je u pitanju njegov narativ. Ipak, da je čovjek biće naviknuto na pobunu te da je ona postala nedovojiv dio našeg DNK-a, dokazuje i način na koji se lik starca kojeg Lee i Marcus sretnu u šumi, odluči na samoubistvo, bijesnim urlikom koji ispoljava konačni osjećaj slobode. Posebna pažnja je u filmu posvećena detaljima, kao što je npr. posipanje pijeska po stazama, hodanje bez obuće, odstustvo porculanskog posuđa (hranu serviraju na listovima biljaka), poznavanje znakovnog jezika proizašlo iz nužde (Regan je gluhonijema) te osmišljanje posebne kolijevke sa bocom kisika za nadolazeću bebu (Evelyn je trudna), što svakako doprinosi uvjerljivosti kreiranog svijeta i prihvaćanju istog od strane gledatelja. Kako narativ odmiče, napetost i dramatičnost ne popuštaju, uprkos postepenom zapadanju u dramaturšku rutinu, a zahvaljujući iznimnoj posvećenosti kreiranju i trajanju paralelnih radnji. S približavanjem svoga kraja, ovo ostvarenje djelomično (samo djelomično) poprima dobro poznati i sada već uveliko ozloglašeni sindrom M. Nighta Shyamalana prozvan „kako završiti film“ i svesti radnju, te se stvara utisak da je njegov posljednji segment ostavljen nedorečen. Ovome svakako ide u korist i sam završetak filma koji donosi prekid radnje na njenom vrhuncu, a s kojim sudbina Abbottovih i dalje ostaje u apsolutnoj neizvjesnosti, uprkos pronalasku oružja na koje „alieni“ nisu imuni. Trenutak koji se može definisati kao svojevrsni dramaturški „višak“ u ovome filmu, jeste pogibija još jednog člana porodice, koja, iako, okončava jedan od centralnih motiva u narativu i dovodi do iskupljenja, ipak doprinosi stvaranju tragičnog osjećanja života te prethodno navedenoj neizvjesnoj budućnosti porodice Abbott. Na koncu, iako se filmu pripisuju i svojevrsna politička značenja, inspirisana onim u oskarovskom hororu, Bježi (Get Out, 2017), u kojem srž ideosfere predstavlja pitanje rasizma, a proizašla iz činjenica da se u filmu ne pojavljuje niti jedan Afroamerikanac te da su „alieni“ crne boje, ona se, ipak, čine suvišnim i nategnutim.
Uprkos određenim manama te izostavljanju kreiranja barem okvirno jasnog idejnog i tematskog konteksta, ali i svjesnog ili nesvjesnog prihvatanja holivudizacije, odnosno povremenog podilaženja široj gledalačkoj masi navikuntoj na površna hollywoodska ostvarenja, Mjesto tišine je iznimno uspješno i zanimljivo filmsko ostvarenje koje se pridružuje trenutno aktuelnom i popularnom trendu sjedinjenja artističkog i popularističkog u žanru horora, koji se, opet, na filmsku scenu, vraća na velika vrata.
U konačnici, kako bi provjerili teze iznesene u ovoj recenziji i uvjerili se u iste, pokušajte gledati “Mjesto tišine” i progovoriti, glasno vrisnuti, nakašljati se, zaboraviti ugasiti mobitel ili proizvesti bilo kakav zvuk koji privlači pažnju, odnosno probajte sve ono što je tokom gledanja filma strogo zabranjeno, ali što gledatelji svejedno čine. U tom trenutku će nestati tzv. četvrti zid koji razdvaja stvarnost i fikciju, i svijet koji nestaje na filmu će postati vaš svijet i kao nikada prije ćete osjetiti paniku i strah.
Upravo je to osnovni smisao postapokaliptičnog žanra, da nas uništenjem podsjeti na svijet koji podrazumijevamo, makar i uz pomoć vanzemaljaca ili virusa.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.