U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na ostvarenje kanadskog redatelja Davida Cronenberga „Crimes of the Future“ (Zločini budućnosti) kao i na „Mad God“ (Ludi Bog), animirani film hollywoodskog majstora specijalnih efekata Phila Tippetta.
Nema nikakve sumnje da je kanadski redatelj David Cronenberg jedna od originalnijih pojava na svjetskoj filmskoj sceni u posljednjih više od 40 godina. Sa svojim autentičnim, jedinstvenim i nerijetko kontroverznim idejama, Cronenberg će ostaviti pečat na cijelu jednu eru sedme umjetnosti. Malo konzervativnijoj publici, on će najprije ostati upamćen po intrigantnim i efektnim psihološkim kriminalističkim dramama „Istorija nasilja“ i „Istočna obećanja“, snimanim u prvoj dekadi novog milenija. No, onim zagriženijim poklonicima njegova djela, filmaš će uvijek na prvome mjestu biti jedan od najutjecajnijih horor redatelja svih vremena. Od sredine 70-ih godina prošloga vijeka pa sve do kraja 90-ih, Cronenberg će graditi autorski opus s kakvim se može porediti jako malo žanrovskih kolega. U tom periodu nastat će danas istinski horor klasici poput „The Brood“, „Videodrome“, „The Fly“ ili „Dead Ringers“. Osim toga, zbog istraživanja tema kao što su mogućnosti preobrazbe ljudskoga tijela i njegove granice, opsesija tehnologijom kao i neraskidiva veza tjelesnog, seksa i smrti, kod brojnih ljubitelja njegova rada zavrijedit će titulu takozvanog „kralja tjelesnog horora“. Ipak, nakon 1999.godine, kada je snimio ostvarenje „eXistenZ“, Cronenberg će se okrenuti nešto konvencionalnijim ali i dalje dovoljno intrigantnim tematskim preokupacijama. Činilo se da je filmaš zauvijek okrenuo leđa žanru koji ga je prvotno proslavio. Međutim, redatelj će posljednjih desetak godina provesti u osjetnoj stvaralačkoj krizi koja će za rezultat imati za njegove standarde ispodprosječna djela kao što su „Opasni metod“, „Cosmopolis“ ili „Mape do zvijezda“. Zbog toga je prošlogodišnja vijest da David Cronenberg snima projekt „Crimes of the Future“ s kojim se, nakon 23 godine, konačno vraća žanru body horrora, dočekana sa skoro orgazmičnim ushićenjem od strane fanova autorova ranijeg opusa i učinila novi film jednim od najočekivanijih naslova 2022.godine. Nažalost, pokazat će se da velikog razloga za slavlje ipak nije bilo.
Neodređeno vrijeme u budućnosti. Ambijent je antiutopijsko sivilo. Čovječanstvo je, čini se, desetkovano, a oni koji su preostali evoluirali su (ili mutirali) u ljude koji više ne osjećaju bol. Zbog toga su medicinski zahvati poput hirurgije postali uobičajena, svakodnevna praksa. Zaraze također postaju stvar prošlosti što za posljedicu ima veliki pad higijenske kulture i sveprisutnu prljavštinu. Umjetnici režu svoja tijela pred ekstatičnom publikom. Pojavila se i nova bolest koja uzrokuje ubrzani rast potpuno novih unutarnjih organa. Misteriozni kult okuplja svoje članove oko gradskog otpada. Saul Tenser i Caprice su zvijezde u svijetu performens umjetnosti. Njihov nastup se sastoji od razotkrivanja novih, po život opasnih, organa u Saulovu tijelu koje potom Caprice hirurški uklanja. Predstava postaje toliko popularna da će privući pozornost organizacije Nacionalni registar organa. Cilj im je katalogizirati Saulovu bolest, poznatu kao “ubrzani evolucijski sindrom”. Registar šalje na uviđaj birokratu Wippeta, zajedno sa asistenticom Timlin. Timlin postaje fascinirana Saulom i van okvira profesionalne radoznalosti i zaključuje da je “hirurgija novi seks”. Registar se istodobno interesira i za misteriozni kult kojeg vodi Lang Dotrice, radikalnu skupinu tzv. “jedača plastike”, mutiranih ljudi čiji digestivni sistem proizvodi dovoljno mikroplastike i time plastiku pretvara u izvor hrane. Skupinu također istražuje i policija zbog kontrole nad evolucijom ljudske rase. Dotrice predlaže Saulu Tenseru zlokobnu ideju za novi nastup.
„Crimes of the Future“ obiluje vizuelnim konstruktima i kontemplira brojne motive i ideje koje se bez dvojbe mogu smatrati „cronenbergskim“. Nadrealna hirurška oprema, mehanički uređaji koji posjeduju organsku strukturu, tjelesne, genetske i identitetske mutacije, dihotomija ljepote i izopačenosti, sve su to koncepti na koje nas je „stari“ Cronenberg navikao i koji su mnogim filmofilma nedostajali u novijoj autorskoj fazi kanadskog redatelja. Zapravo, estetski, „Crimes of the Future“ se doima kao kompilacija njegovih najvećih opservacijskih hitova. Čak i prisustvo Vigga Mortensena u naslovnoj ulozi Saula Tensera, glumca koji je bio zvijezda redateljevih najboljih ostvarenja u posljednjih dvadesetak godina, obećavao je povratak u staru formu velikog žanrovskog majstora. Međutim, ono što je na papiru zvučalo kao projekt iz snova, u stvarnosti će se pokazati sasvim drugačije. „Crimes of the Future“ nastoji tematizirati ljudske tjeskobe, otuđenost, tehnološke i genetske fobije, odnos prema klimatskim i okolišnim promjenama. Nažalost, način na koji se Cronenberg bori sa uobličavanjem i vizualiziranjem sopstvenih ideja, odaje autora u silaznoj kreativnoj formi, autora kojemu nedostaje nekadašnji umjetnički intenzitet i prijašnja stvaralačka energija. Nedvojbeno intrigantni motivi filma „Crimes of the Future“ prezentirani su sterilno, bez bazičnog narativnog pulsa i osjećaja za ritam. Jedini momenti kada film pokazuje minimalnu iskru snage su uprizorenja predstava Tensera i Caprice. Ostatak djela pati od predvidljivih metafora koje ne ostavljaju prostora za promišljanje i redateljeve potrebe da simbolizam objašnjava kroz krute, kliničke, izvještačene dijaloge, nevješto spojene neinspirativnim mijenjanjem mizanscena. Čini se kao da je Cronenberg ravnodušan prema sudbinama karaktera koje nastoji portretirati i kao da nije pretjerano zainteresiran za priču koju pripovijeda. Njegova svojevremeno snažna potreba za jasnom provokacijom sada se doima kao da je ostala bez ikakvog plamena. „Crimes of the Future“ nalik je filmu sa potencijalom koji se bori da izađe iz hermentično zatvorenog kovčega u koji je zatočen ali nikako ne uspijeva. Prošle godine, Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu osvojio je izvrsni francuski horor film „Titane“, djelo koje je očiglednu inspiraciju crpilo iz Cronenbergova opusa i koje vjerovatno ne bi ni postojalo da mu nisu prethodili naslovi iz Kanađaninove filmografije, poput „Videodroma“ ili „Crasha“. Na ovogodišnjem festivalu jedno od najslabijih ostvarenja viđenih u službenoj konkurenciji bio je upravo „Crimes of the Future“. Izgleda da su u Cronebergovu slučaju učenici uspjeli preuzeti kreativno kormilo od učitelja. Da li redatelj ima snage da iznjedri još jedno relevantno ostvarenje u bogatoj karijeri, ostaje da se vidi. Za sada, njegov novi film jedino može dobiti epitet najvećeg filmskog razočarenja viđenog u 2022.godini.
„Mad God“ je debitantski film slavnog majstora specijalnih efekata Phila Tippetta, djelo koje je nastajalo punih 30 godina. Phil Tippett jedan je od onih legendarnih hollywoodskih teškaša za čije ime nisu čuli ni mnogi zagriženi filmofili. No, čak i ako nisu čuli za ime, njegov rad svakako su vidjeli. Riječ je o istinskom pioniru modernih specijalnih efekata na filmu, osobi koja je revolucionizirala dizajn stvorenja, stop-motion animaciju i u konačnici kompjuterski generiranu animaciju (CGI). Učestvovao je u stvaranju takvih klasika kao što su „Ratovi zvijezda“, „Robocop“, „Willow“, „Jurski park“ i „Starship Troopers“. Osvajač je dva Oscara za specijalne efekte, za ostvarenja „Povratak Jedija“ i „Jurski park“. Prve koncepte, kadrove i vizuelni identitet onoga što će više od 30 godina kasnije postati njegov režijski dugometražni prvijenac „Mad God“, Tippett je kreirao tokom 1989. i 1990. godine, tokom rada na animacijskim sekvencama za film „Robocop 2“. Ali ubrzo zatim dogodio se „Jurski park“, djelo koje će u potpunosti uzdrmati hollywoodski pristup specijalnim efektima i koje je na velika vrata dovelo CGI animaciju. Poslije toga, više ništa nije bilo isto. Vidjevši širinu spektra mogućnosti kompjuterske obrade slika, velika većina filmaša je okrenula leđa praktičnim efektima. A s obzirom da je „Mad God“ trebao biti kreiran lutkarskom stop-motion animacijom, Tippett odustaje od projekta, smatrajući da ga je jednostavno pregazilo vrijeme. Tek sredinom 2000-ih godina, na nagovor brojnih kolega i studenata u njegovoj produkcijskoj kući Tippett Studio (uz činjenicu da su se praktični i mehanički efekti počeli stidljivo vraćati u visokobudžetne produkcije), filmaš se polako ponovo osvrće ka svom davno zaboravljenom uratku. Uz podršku Kickstarter donacija i pomoći velikog broja dobrovoljaca koji su skupa s njim radili na animaciji i izgledu likova, „Mad God“ je konačno kompletiran 2020.godine i premijerno prikazan 2021.godine na Locarno Film Festivalu. Odgovor na pitanje da li se radi o ostvarenju vrijednom 30-godišnjeg rada i čekanja, na kraju ipak ostaje podložan tumačenjima.
Bezimena osoba (poznata samo kao Atentator), odjevena u vojnički kaput i lica konstantno prekrivenog gas maskom, silazi u uništeni, pakleni podzemni svijet. U posjedu ima samo mapu područja kao i kofer u kojemu se nalazi bomba. Njegov zadatak je detonirati bombu iza neprijateljskih linija. Međutim, tokom puta kroz razoreni svijet mapa će se raspasti. Atentator nastavlja svoju misiju i putem nailazi na nebrojene stravične prizore, elektronička mučenja, stvorenja u agoniji, nasumične i brutalne scene stradanja i umiranja. Putnik konačno pronalazi i grad iza neprijateljske linije, grad koji je dom armiji bezličnih dronova kojima upravlja ogromno monstruozno biće. A u utrobi grada Atentator otkriva i planinu sastavljenu samo od kofera identičnih njegovom. Oni također sadrže bombe koje će se detonirati pomoću naprave koju posjeduje. On počinje pripreme za pokretanje uređaja koji će uništiti i njega i sve ostale na području grada. Phil Tippett je u kreiranju svog strastvenog projekta “Mad God” iskoristio više od 40 godina iskustva rada na specijalnim efektima i dizajnu visokobudžetnih blockbustera. To je učinio tako što je tih 40 godina Hollywooda jednostavno bacio na otpad. A uzevši u obzir jezivu postapokaliptičnu scenografiju izopačenog svijeta kojim hode i umiru protagonisti ostvarenja “Mad God” (nalik kakvome beskrajnom đubrištu iz pakla), ta se opaska može shvatiti čak i doslovno. Naprosto ne postoje zajedničke osobitosti njegova režiserskog debija sa dosadašnjim radom na komercijalnim filmovima (izuzev same činjenice da se u oba slučaja služio stop-motion animacijom). Zapravo, “Mad God” se donekle doima i kao upravo antiteza modernom filmskom stvaralaštvu, naročito stilizaciji američke kinematografije. Ili još preciznije, kao da postoji uprkos svim elementima zbog kojih ne bi trebao postojati. Tippettov uradak sasvim svjesno izbjegava klasične narativne i pripovijedačke norme, uvriježeni celuloidni jezik i bilo koje druge konvencionalne klasifikacije. “Mad God” nema tipičnog zapleta, uobičajene strukture animiranog filma, nema ni junaka ili antijunaka. Umjesto toga, djeluje poput zlokobne i košmarne šetnje kroz jednu upozoravajuću verziju Pakla, vjerovatno inspiriranu djelima Miltona, Dantea ili fantazmagoričnim slikama Hieronymusa Boscha. Tippettov film se koristi logikom snova, duboko je zagrizao u simbolizam i mnogo više ostavlja publici na interpretaciju nego što sam objašnjava. Na tehničkom nivou, uradak je velika ljubavna poema rukom rađenoj lutkarskoj umjetnosti i naravno stop-motion animaciji. Vidan je utjecaj pravog pionira takvog oblika stvaralaštva, Raya Harryhausena, majstora specijalnih efekata koji se sličnom tehnikom služio još od 40-ih godina prošloga vijeka i koji je navodno bio i glavna inspiracija da se Tippett okrene filmu i animaciji kao svom primarnom pozivu. No, iako je utjecaj Harryhausena svakako prisutan, daleko više se može uočiti stilski upliv i autorski pečat nekih drugih majstora stop-motion animacije, poput suludih radova američke braće Quay (Street Of Crocodiles) i pogotovo ostvarenjima vjerovatno najvećeg redatelja lutkarske stop-motion animacije svih vremena, genijalnog nadrealističnog umjetnika, Čeha Jana Svankmajera. “Mad God” umjesto da priča priču odlučuje tek da na eksperimentalan način predstavi ciničnu i pesimističnu viziju svijeta zatočenog u strašni perpetuum mobile rađanja i umiranja, stvaranja i razaranja, beskonačni vrtlog iz kojeg ne možemo pobjeći već možda tek zaključiti da je svemir okrutno i bešćutno mjesto. Tippettova percepcija potencijalne budućnosti jedna je najmračnijih viđenih na filmu. Međutim, iako vizualno i tehnički impresivan, “Mad God” ipak ne posjeduje dovoljno osjećaja i instinkta za nadrealistično i avangardno pripovijedanje kakvo se može vidjeti u djelima pomenutog Svankmajera, naročito u maestralnim filmovima “Alice” ili “Conspirators Of Pleasure”. Tippett je možda smatrao da se u njegovom uratku ne treba uživati već ga iskusiti ali toj njegovoj buntovnoj dekadenci ipak nedostaje suštine i autorskog iskustva. Ovako je pred nama film koji hipnotiše svojom fundamentalnom stihijskom energijom i maštovitim kreacijama ali koji ne uspijeva da probije dublje ispod površine i ostavi istinski snažan umjetnički udar.