Antonija Julija Blaće, završeni je bakalar hrvatskog jezika i književnosti, dolazi iz Šibenika i uskoro će diplomirati kao glumica na Akademiji Scenskih umjetnosti u Sarajevu. Nakon prvog završenog studija, radila je u Zagrebu, u Dječjem kazalištu Trešnja, kao glumica-plesačica u operama i pojavila se u YouTube seriji “Teini dnevnici”. Svoj glumački put je proširila suvremenim plesom i latinoameričkim plesovima. Nakon toga, odlučila se upisati na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu kako bi mogla zaigrati sve drame i tekstove koje je čitala na prvom studiju. Također, njezina strast prema pisanju, posebno poeziji u prozi, pružila joj je novu perspektivu na glumački put. Ova mlada glumica studira u klasi Senada Bašića, a ostvarila je epizodnu ulogu u seriji “Znam kako dišeš” na otvorenoj sceni Obala i dobila nagradu Sanje Burić za najbolji pokret. Nešto više o njenom glumačkom putu, kazalištu, plesnom izričaju i budućnosti otkrila je u razgovoru za Omladinski program BHR1.
Kako si započela svoju glumačku karijeru i što te inspiriralo da se baviš glumom?
Antonija: “Tako što sam prosto znala, da je to jedna od opcija sa kojom se ja u životu moram baviti. Pored plesa i pored pisanja, znala sam da je gluma nešto što je u meni isprovocirano i nešto u čemu sam se definitivno morala okušati, na ovaj ili onaj način. Imala sam sreću da to bude profesionalnoi da polako počinjem živjeti od toga.”
Kako su tvoja prethodna iskustvo rada u dječjem kazalištu, operama i serijama uticale na tvoj razvoj kao glumice i plesačice?
Antonija: “Rad u Dječijem kazalištu me naučio mnogo stvari. To su jedna od mojih prvih stupanja na profesionalnoj sceni. Tu sam otkrila da imam zaigranost u glumi, da imam neku slobodu i da je scena tamo gdje ja pripadam. Serija me pak naučila filmskoj glumi, naučila me je da je to minimalistička gluma. Dakle, ako bi gluma na sceni bila operacija nožem, gluma na setu, odnosno pred kamerama bila bi operacija laserom. Što se tiče plesnog dijela, on mi je jako pomogao. Osviješteno glumčevo tijelo je njegov instrument, a osviješteno tijelo je i artikulirano, kako mi kažemo. Tijelo je glumcu nešto što je jako potrebno, ja se na njega često znam osloniti i kad god ugasim svoj racio, svoj mozak, oslonim se na tijelo, ono je definitivno pametnije od čovjeka. Ono mi pokaže pravi smjer i van toga uživam se izražavati pokretima, tijelom, plesom, gimnastikom. Gimnastikom se također volim baviti i bavila sam se, tako da je tijelo jako bitno za glumca.”
Koji su ti najznačajniji trenuci ili projekti tokom studija?
Antonija: “Najznačajniji trenuci tokom studija su mi definitivno oni, kojima sam ja sebi nešto objasnila i sve one nejasnoće koje su kasnije “sjele” kao puzzle. Znači svaki taj trenutak kada sam shvatila da je nešto doboro i da mi odgovara i da mi može poboljšati glumu, o tim trenucima pričam. Oni nikada ne dolaze na velika vrata niti uz velika zvona, to su mali detalji, a Bog je naravno u detalju.”
Imaš li specifične glumačke tehnike i kako ih primjenjuješ u svojim nastupima?
Antonija: “Mislim da nemam, zapravo, kako bi to moj profesor voli reći ‘Ja o glumi ne znam ništa, ja to samo tako.’ Ima tu dosta intuitivnog, ima tu dosta i da je gluma sve, gluma je život i sve što radimo može nam korsititi za glumu i važno je biti otvorenih očiju, osviješten i prosto je važno biti zainteresiran za svijet, zainteresiran za sebe i sve ono što se događa oko tebe.”
Kako je tvoje iskustvo pisanja i proučavanja književnosti na prvom studiju uticalo na tvoj pristup glumi i interpretaciji dramskih tekstova?
Antonija: “Pisanjem sam se bavila jako dugo, tačnije od srednje škole i pomoglo mi je da nekada svoje zbrkane misli malo bolje postavim u neke police. Pomoglo mi je da se kreativno izrazim. Često su neke moje zapisane misli, tipa 2015 godine, nešto što danas izgovorim i uhvatim se kako sam to i prije mislila, samo je to sad točnije, artikuliranije i jasnije za mene samu. Kad čitam poeziju sebi i jako dragim ljudima, vidim da i njima odgovara i vidim da ima neko uporište.”
Kako vidiš ulogu nezavisnog kazališta u suvremenom društvu? Misliš li da takva vrsta kazališta mogu donijeti nešto publici?
Antonija: “Nezavisnih kazališta smatram da je jako malo, a kazalište samo po sebi je jako važno. Međutim, kazalište dobija etiketu samo showa ili dobija etiketu teških drama. Ne, kazalište je život i mimika života i mislim da je jako važno da i mladi ljudi i djeca i odrasli ljudi imaju tu kulturnu higijenu.”
Možeš li nam otkriti nešto više o svojoj diplomskoj predstavi? Koje su teme i ideje koje istražuješ kroz taj projekt?
Antonija: “Diplomska predstava je nešto što me jako veseli, to je moj slobodni izbor. Radi se o komediji. Komedija je nešto u čemu se još više želim opustiti. Imala sam priliku istražiti komediju. na jednom semestra tokom studija, a sad želim još više istražiti taj dio. To je dosta škakljivo područje, jer kažu da komedijski glumac treba biti znati, ali mislim da ja to imamu sebi. Samo još moram otkriti neke kočnice kako bi ih popustila i to će biti prava stvar.”
Antonija za svoju budućnost ističe da su joj i kazalište i film podjednako primamljivi. Film je, kako kaže ova mlada glumica, za nju mnogo detaljniji i izazovniji, ali Antonija misli da ona posjeduje vrstu prirodnosti koju bi voljela još istražiti i poboljšati u sljedećim filmskim igranjima.