U svako doba historije na svijetu je bivalo loših vladara. Mi, ljudi, sačinjeni smo uglavnom od sinjih kukavica beskrajno zabrinutih za puku egzistenciju tako da našim društvima rijetko kad vladaju oni koji su za to bogom dani, a to su razumni i blagodarni, već uvijek nekakvi bezosjećajni nasilnici. 

Jedan takav vladar bio je i Miloš Obrenović, srpski despotski vladar iz prve polovine 19. stoljeća.

U tom periodu na prostoru Balkana živio je uglavnom nepismen svijet, neuk i zatucan kao i danas mnogi što su.

Nićifor Ninković bio je jedan od rijetkih pismenih, uz to još poliglota pa i kosmopolita za to doba jer je silom prilika dosta putovao. Na kraju se uspijeva skrasiti u Beogradu gdje otvara berbernicu i za kratko vrijeme stječe glas tako dobar da se čuo i do Kragujevca, gdje tada sjedi i vlada despotski knez Miloš.

Ninkonićeve nevolje počinju u momentu kad ga knez Obrenović uzima kod sebe u službu za svog ličnog berbera.

Čak i kad se uporedi sa današnjim balkanskim vladarima koji, uistinu, najviše zla čine svaki svom plemenu, Miloš Obrenović je bio nenadmašiv u mučenju i ubijanju svojih podanika. Svirep i sujetan, neuk i nepismen, bezosjećajan i divlji, srpski knez je tamanio svoje Srbe kao dosadne mušice vodeći se samo svojim ćudima koje je vodio za pravosuđe.

Da bi za Srbe bilo najgore kad bi vladali sami nad sobom te da su Turci ustinu mlogo milostiviji od Srbalja, to nam Ninković ističe na nekoliko mjesta, a svaki put nakon nekog velikog knezovog zlodjela koje je ovaj činio gotovo na svakodnevnoj bazi uglavnom nad ljudima nevinim i ispravnim. 

Jedna od specifičnosti ove knjige su i psovke; prosto je nevjerovatno čitati o jednom vladaru i njegovim namjesnicima kod kojih je gotovo svaka izgovorena rečenica ukrašena barem jednom psovkom, baš kao kod današnje najgore svjetine. Tako čini i sam knez; kako mu se ko spomene, on mu odmah poput automata opsuje oca, a bogatije i bolje psuje nakon što malo razmisli.

Knjiga “Berberin kneza Miloša” skraćeno je izdanje Ninkovićevih memoara “Žizniopisanija moja”. Izuzetno zabavna i zanimljiva, ova knjiga je važna i kao historijski dokument koji živo ilustruje principe življenja naših komšija od prije 200 godina čiji recidivi još uvijek žive među onima kojima novo vrijeme nije donijelo puno toga jer se sami trude živjeti po starom.

 

Ninkovićevu knjigu “Berberin kneza Miloša” izdao je odlični srbijanski izdavač Lom čija izdanja se mogu naći u svim bolje opremljenim bosanskohercegovačkim knjižarama.

 

Odlomak iz knjige “Berberin kneza Miloša”

 

Poznaješ li ti mene, more, ko sam ja?

– Poznajem da si gospodar Miloš, odgovorim mu.

– Pa kako ti smeš mene tako govoriti?

– Zašto si čovek kao i ja. Živim kao i ti. Umrećeš kao i ja! Obori glavu dole, misli.

– E, istolkuj sad što si pre rekao.

– Oću! Jovan kod tebe evo godina dana. I celu godinu bio je pas, do poslednjeg sata službe. A ja ću pak biti sutra pas. Tako ja neću kao pas da te služim, no kao čovek. I ako oćeš kao čovek da te služim, i dobro da mi platiš. Tako ću te služiti. Ali, kao pas, neću da znam ni za tebe ni za tvoju službu. To je moja prva reč. Eto sam ti istolkovao!

– E pa tako, veliš, nećeš da me služiš?

– Nije vredno da te služim!

– A, zašto, more, veli?

– Eto, zato, zašto ne gledaš čoveka s pomoći, no ugasiti. A ja, fala bogu, sad vrlo dobro stojim. Svoje sam uživljenije dobio i mogu pošteno živiti među graždanstvom beogradskim. I toliko oću ti kazati da koliko se god ti ponosiš i sebe širok držiš i slaviš, s celom tvojom državom, toliko i ja sebe isto držim s mojim dućanom i slugama, koliko mi je bog dao. A može biti da sam s ovim mojim malim nečim zadovoljniji i od tebe. Pa zašto ovu moju zadovoljnost kod tebe da izgubim? To je od boga greota.

– Ama, more, ja sam Gospodar, pa oću da me služiš; ako oćeš, oćeš; ako nećeš, opet oćeš!

– A zašto pod silu, Gospodaru? Ta ja nisam za roba kod tebe došao!

– Taka je moja volja, odgovori.

– Bogme, reko, to ne valja. Ta mi govorimo da su Turci tirani. I da oni mlogo koješta pod silu čine. Pa sam sultan Mahmut da me ovako zovne, jednog majstora, na kog ni pare potrošio nije, pa vidim da mi nije po volji, pak opet smem mu reći: „Efendim, pod ovim vidom ne mogu vas služiti“. I premoravati me neće. No će mi reći: „Će fine (tj.: volja ti je)!“ A ti da me toliko bez moje volje premoraš! Tome se ja ne mogu načuditi. A osobito znam, kao sveto, da ćeš me ugasiti i u prosjačestvo opraviti. Pa nemoj, Gospodaru! Boga radi te molim, otpusti me! A ja sam i dosta star, ne mogu veće služiti. Dosta sam služio ovo do danas. Sad gledam sebe odmora: da ovo nekoliko godina poživim u miru. Poživim u tvome zdravlju!

– Evo ti, veli, moj k…!

Ako vas je ovaj kratki članak zainteresirao za Nićifora i njegove memoare, poslušajte još o njemu:


Boris Lalić