S obzirom na to da smo u prazničnom periodu godine u kojem će sretniji imati slobodne dane a nesretniji izgovor da budu malo ljeniji nego inače, preporučujemo da svoje vrijeme obogatite filmovima.

 

Preporuka No5: Dogman

Nakon što su mu dva posljednja ostvarenja, žanrovski eksperimenti “Realnost” i “Priča nad pričama”, dobila prilično suzdržane kritike na Canneskom festivalu, talijanski redatelj Matteo Garrone sa filmom “Dogman” vraća se žanru gangsterskog filma koji je i lansirao njegovu karijeru 2008. godine. Naime, te godine, njegov film “Gomorrah”, maestralni portret moderne napuljske mafije, osvaja nagradu žirija u Cannesu. 10 godina kasnije, Garrone se ponovo nalazi u sličnom okružju. No, umjesto teme globalnog zla i korupcije i mafije kao metafore za isto, redatelj ovaj put na zločin gleda kroz drugačiji, minimalistički objektiv i utjecaj individualnog nasilja na pojedinca. “Dogman” na Canneskom festivalu sasvim zasluženo osvaja priznanje za najboljeg glumca. Nagrada odlazi u ruke prilično nepoznatog Marcella Fontea.

Prvi Blitz Screen za praznične dane

Radnja filma
Slobodna adaptacija novinskog članka iz 1998. godine koji je tada potresao Italiju, “Dogman” se fokusira na dvojicu junaka. Jedan od njih je Simone, bivši bokser i ovisnik o kokainu, sociopat sklon nasilju koji terorizira doslovno sve stanovnike malog talijanskog mjesta na obali nedaleko od Napulja. Drugi je Marcello, jednostavni čovjek koji posjeduje salon za njegu pasa ali koji povremeno prodaje drogu lokalnim ovisnicima. Nehotice, Marcello će se zateći u opasnom i potčinjenom odnosu sa Simoneom. Njegovo nasilništvo prema svima u blizini pojačat će se do te mjere da bi ga velika većina stanovnika mjesta najradije vidjela mrtvog. Međutim, niko nema hrabrosti da nešto poduzme. Za Marcella će se situacija dodatno pogoršati kada je primoran da preuzme krivicu za Simoneovu pljačku lokalne prodavnice. Završava u zatvoru, a pri povratku više niko ne želi razgovarati s njim.

Za razliku od organiziranog kriminala u “Gomori”, zločin u “Dogmanu” je prilično neorganiziran, spontan, a Garoneov pristup pomalo klaustrofobičan i više fokusiran na detalje. Ovaj put, redatelj kao da tematski krug započet 2008. godine vraća na početnu tačku, na mjesto gdje je posijano prvo sjeme zla, na društvenim i moralnim marginama. U skladu s tim, filmašev stil daleko više podsjeća na hiper-realistične talijanske klasike neo-realista poput Luchina Viscontija ili Vittoria De Sice. Umjesto blistave, bajkovite Italije kakvu predstavlja njegov podjednako cijenjeni kolega filmaš Paolo Sorrentino, Garroneova Italija je sivo, pesimistično mjesto opterećeno neukošću i siromaštvom i sa mnogo truleži koja je izjeda iznutra. Produkt takvog društva je antagonist Simone. Istovremeno, redateljev protagonist Marcello bori se sa sistemom za svoje mjesto u istom, nesvjestan da će morati platiti cijenu svoje sopstvene korupcije. A svijet kojim Marcello kroči je svijet u kojem niko nije savršen ili nevin, svijet je to u kojem svi u konačnici plaćaju cijenu. Baš kao psi o kojima se Marcello brine, Garroneov “Dogman” je film snažnog laveža i čiji ugriz je u stanju ostaviti duboki trag.

 

Drugi Blitz Screen za praznične dane

Preporuka No6: Zvijezda je rođena

Ovaj filmski pregled završavamo s jednim od najpozitivnijih hollywoodskih iznenađenja godine. Kada je studio Warner Bros najavio da će snimati novu, četvrtu po redu verziju klasika “Zvijezda je rođena” činilo se da je riječ samo o još jednoj na zaborav osuđenoj preradi poznate melodrame rađene prvenstveno zbog nedostatka novih ideja. Projekt nije izgledao obećavajuće ni zbog činjenice da je od režije odustao Clint Eastwood zajedno sa izvornom glavnom zvijezdom Beyonce. Umjesto njih, u dvostrukoj ulozi redatelja i glumca uskočio je Bradley Cooper, glumačka zvijezda, ali i osoba koja prvi put sjeda u redateljsku stolicu i koja nikada prije nije muzički nastupala. Također, glavnu žensku ulogu preuzela je Lady Gaga, velika pop zvijezda, ali koja nikada nije nastupila u vodećoj filmskoj ulozi. Doimalo se da se studio Warner previše kocka sa neiskustvom. Ono što bi u teoriji možda zvučalo kao unaprijed određeni neuspjeh, pokazat će se ne samo kao hrabar potez i jedan od najboljih filmova 2018. godine već i kao ostvarenje koje će biti vrlo teško za pobijediti u nadolazećoj dodjeli Oscara u većini jačih kategorija uključujući one za najbolji film i glavne uloge.

 

Radnja filma
Jackson Maine, slavni country rock muzičar koji se privatno bori sa alkoholizmom i ovisnošću od narkotika, održao je koncert u Detroitu. Poslije nastupa on odlazi u lokalni bar gdje prisustvuje nastupu Ally, djevojke koja zarađuje povremenim pjevanjem i konobareći u istom baru. Jackson je očaran njom i oni provode noć zajedno upoznavajući se. Tokom razgovora, Ally mu se povjerava da piše autorske pjesme ali i da je prošla brojne poteškoće u građenju muzičke karijere. Nedugo nakon te večeri, za vrijeme koncerta, Maine poziva Ally da mu se pridruži na sceni kako bi premijerno izvela svoju pjesmu “Shallow”. Praktično odmah djevojka postaje viralna senzacija i kao što naslov filma sugerira, zvijezda je rođena. Pridružuje se Jacksonu na njegovoj turneji dok se istovremeno između njih stvara romantični odnos. I dok Allyna popularnost raste vrtoglavom brzinom, Jacksonova strmoglavo pada, zahvaljujući njegovim ovisnostima, ali i pogoršanju sluha.

 

Iako baziran na izvornom scenariju Williama Wellmana i Roberta Carsona iz 1937. godine po kojem je snimljena prva verzija priče “Zvijezda je rođena”, Cooperov film stilski i motivski najviše podsjeća na remake iz 1976. godine, u kojemu su iste role tumačili Kris Kristofferson i Barbra Streisand. Za razliku od izvornika koji je portretirao uspon filmske zvijezde, verzije iz 1976. i 2018. fokus prebacuju sa filma na muzičku industriju. Nova adaptacija u režiji Bradley Coopera nadmašuje prethodnika praktično u svim stvaralačkim elementima, kako glumačkim tako i autorskim. Cooperov glumački raspon daleko je širi od nerijetko jednodimenzionalnog Kristoffersona i nominacija za Oscara za glavnu ulogu je neminovna. S druge strane, Cooper kao redatelj projektu donosi snažnu dozu realizma i autentičnosti. Vješto izbjegavajući eksterno prikazivanje rasta Allyne popularnosti, on pažnju usko usmjerava ka odnosu Jacksona i Ally, njihovu unutarnju borbu i demone, čineći film daleko intimnijim i emotivno snažnijim od svih prethodnika. I čini se da Cooper nije mogao naći bolju partnericu za ovakav projekt od Lady Gage, koja je s nevjerovatnom lakoćom premostila barijeru između svijeta pop muzike i onog filmskog. Za razliku od mnogih njenih kolegica, poput Madonne, Mariah Carey ili Christine Aguilera-e čije su glumačke avanture uglavnom bile najblaže rečeno razočaravajuće, Gagin portret Ally je dojmljiv i najprije iskren. Možda jedan od razloga zbog čega je ova dugovječna priča o rađanju zvijezde funkcionirala toliko puta leži u tome što su životne priče glumica koje su tumačile naslovni lik uveliko rezonovale s onim na ekranu. Tako je bilo s Babrom Streisand, prije nje s Judy Garland a sada i sa Stefani Germanotta, poznatijom kao Lady Gaga.
“Zvijezda je rođena” Bradley Coopera nije film bez problema. Dramske cjeline imaju pomalo nezgrapne i prebrze skokove, kao da je redatelj nastojao ubaciti što više materijala u limitirano trajanje filma. S tim u vezi, prva polovina filma daleko je uspješnija, narativno i emotivno od druge, pomalo predvidljive. Ipak, više nego sigurna režija debitanta Coopera, odličan soundtrack i prvenstveno snažna i uvjerljiva hemija između dvoje glavnih glumaca, čine da film “Zvijezda je rođena” bude mnogo više od melodramskog i površnog pogleda na živote selebritija. Umjesto toga, riječ je o potencijalnom filmu godine, skoro izvjesnom modernom klasiku i divnoj odi umjetničkom duhu.