Makedonija, zvanično Republika Makedonija, u UN-u bivša jugoslovenska Republika Makedonija, jedna je simpatična zemlja Balkana, barem kako sam je ja uspio doživjeti za nešto malo jače od 24 sata, koliko sam proveo tamo.

 

Povod za posjetu Makedoniji

Izbacila me poplava da sviram na D Festu, pravo cool festivalu koji se održava na obalama Dojranskog jezera, na samom jugu zemlje.  To jezero, površine, cca 43 kvadratnih kilometara, Makedonija dijeli sa Grčkom, a to nije sve što ove dvije zemlje dijele; srećom ili nažalost, ovisno od toga koga pitate.

Granicu kod Preševa smo prešli u ranim jutarnjim satima, granična policija je bila pravo raja, nisu nas peglali – kombi pun Bosanaca koji su pritom muzičari, svuda prolazi glat, još ako im baciš kosku pa ispričaš neki generični Mujo-Suljo vic, to je gotova priča. Poslije granice zaletjeli smo se na autoput, nema stajanja do Dojrana. Autoput je okej, na svakih sedam osmina asfalta se desi neka rupa ili preskočen *khm* takt ceste, ali ništa prestrašno. Na nekoj od pumpi smo nasuli gorivo u kombi, zabezeknuli se koliko je jeftino i nastavili dalje. Inače, omjer KM-a prema makedonskom Denaru je 1:31.46.

 

Prvi utisci

Na jezero dolazimo  oko podne po ozbiljnom ćelopeku. Prvo što primjećujem je da oko jezera ima dosta objekata hotelsko-kockarske namjene. U jednom takvom smo i mi bili smješteni, 25 metara od granice sa Grčkom. Hotel pun Grka. U prizemlju u kasinu ih ima još više. Meze jaretinu, sir i ajvar dok lupaju po voćkama i nekim bizarnim aparatima koje niko od nas nije dotad vidio. Poprilično jasno postaje da običnu raju i obične kockare ne tangiraju dnevno-političke šuplje priče o animozitetima njihovih dviju zemalja. Ne bih nikad pomislio da kasino i ljubav prema kockanju mogu imati bilo kakav pozitivan utjecaj na društvo, ali sam tu noć vidio Makedonca i Grka u suzama zagrljene na terasi hotela, nakon što su vjerovatno prokockali pozamašnu sumu novca na aparatima.

 

Svirka na D festu

Svirka prošla lijepo, zabavili smo se, i mada smo htjeli svirati duže, festivalske satnice se moraju poštovati, pa smo nakon 45 minuta morali napustiti binu. Taman smo otkravili raju koja tu cijeli dan kampuje i radi ko zna šta još, ali šta je tu je. Koliko sam ja uspio procijeniti jezička barijera između Bosanaca i Makedonaca skoro da i ne postoji, a ljudi su nas zaista dočekali otvorenih ruku i učinili sve da naš boravak tamo bude što je moguće bolji. Eh sad, drage moje Mostarke i Banjalučanke, puno vas volim sve, ali pošto sam vidio Makedonke, moram vam reći da ste u mojim očima dobile ozbiljnu konkurenciju.

Iduće jutro smo morali nazad za Sarajevo i pred nama je bio dug put.

 

Ručak u Skopju

Ali Makedoniju nismo mogli proći, a da nismo stali u Skopju. U centru Skopja, prolazeći kroz famozni trg, imao sam osjećaj kao da se nalazim na setu gdje je sniman Ben-Hur ili neki sličan epski spektakl. Na stranu priče o pranju novca i krađi kulture, dvije stvari su mnogo bitnije za istaći. Prva, oni barem imaju trg. Druga, stičem dojam kao da se radi o nekom Instagram blogeru koji se previše trudi da bude viđen. Ali zato im je čaršija koja se nalazi odmah nadomak trga baš lijepa.  Ona izgleda kao neka kompaktnija verzija ove sarajevske s bitnom razlikom: oni su svoju staru kaldrmu zamijenili malo mlađom ali i dalje kaldrmom. Ručali smo na vrhu brda iznad čaršije s prelijepim pogledom na grad i zaputili se dalje na put za Sarajevo.

 

Put natrag

Makedonija je geografski mala zemlja, pa smo već za koji sat opet bili na granici sa Srbijom.

Nebo okupano poslijepodnevnim suncem će se uskoro pretvoriti u snažne kišne oblake dok se budemo približavali Beogradu, taj dan će u Srbiji biti izdato upozorenje za olujno nevrijeme i kasnije te noći, kada mi budemo ulazili u Bosnu i Hercegovinu će nas nakon sedam prelazaka granica prvi put pretresti,  baš na kućnom pragu. Sedam osmina granica smo prešli bez zadržavanja, ali taj makedonski ritam nas je morao još jednom podsjetiti na Dojran i Skopje prije nego što smo sa južnih ravnica i brežuljaka ušli u silovite planine Bosne i Hercegovine.