Ovisnost o drogama ili narkomanija najčešće pogađa mlade ljude između 14 i 25 godina. To je period kada se ličnost u skladu sa svojim interesovanjima opredjeljuje za svoj budući poziv. Razlozi za ulazak u svijet narkotika su raznovrsni, a obično su znatiželja, prilagođavanje društvu, težnja ka superiornosti, ka rješavanju ličnih problema i slično.

Dvadesetjednogodišnji Nedim iz Sarajeva je danas sasvim običan mladi čovjek, no opet čovjek koji ima specifičnu životnu priču i etiketu koju će zasigurno još dugo nositi.

Bivši sam ovisnik o većini narkotika. Moje iskustvo sa narkoticima počelo je iz znatiželje da probam i da vidim kako to sve utječe na organizam i kako djeluje na psihu, a i zbog nekih porodičnih problema. Prvo sam krenuo sa travom pa sa tabletama. Apaurini, Leksilijum i slične tablete utječu vrlo loše na organizam iako to ljudi često ne znaju. Od tableta se psiha počinje mijenjati, slika se mijenja, a to daje dobar osjećaj u tom trenutku i zbog toga počinješ sve više vremena provoditi na njima ne shvaćajući zapravo da to sve stvara ovisnika od tebe, iako svako za sebe misli da se ne može navući na to.

Znatiželja i ubjeđenje da ćemo nešto samo jednom ili dva puta probati po onoj čuvenoj – jednom se živi, često nas dovedu u bezizlaznu situaciju gdje jedini cilj postaje pronaći put za izlazak iz začaranog kruga.

Poslije tableta me povukla želja da probam Ecstasy, koja je psihodelična droga. Ona mi je u životu odigrala drugačiju ulogu, realnost mi je postala skroz drugačija. Meni se to dopalo i nastavio sam da je konzumiram određeni period, a onda sam upoznao jednu osobu koja mi je u životu mnogo pomogla. Počelo je sa zezancijom, ali moj problem je bio što nisam mogao da se skinem tako lako sa tableta i Ecstasy-a. Probao sam i Speed koji je vrsta droge zbog koje se ljudi počnu osjećati snažnijim, ali na organizam utječe tako da ljudi počnu gubiti na težini, a čak i miris tijela postane skroz drugačiji.

Obično su roditelji oni od kojih se očekuje da primijete problem i pomognu svom djetetu. No, roditelji često ne primijete promjene kod djece, a i ako bude drugačije nije rijetkost da im ne pridaju značaj nego ih smatraju mladenačkim prolaznim hirom.

Sve što se desi sa djetetom nije krivica roditelja nego je krivica osobe koja to počne konzumirati, kao što je bila i moja krivica. Prijatelji su druga priča, ima ih raznih vrsta, postoje prijatelji koji ti pomažu da ti to nabaviš, da uzmeš, a ima i onih koji se brinu i koji su tu za tebe. Ja sam se počeo družiti sa jednom osobom; ona je bila uz mene kroz najgori dio života, taj period kada sam počeo da se skidam na njenu inicijativu i moju, pomalo, želju. Kad smo krenuli da se družimo, ona me gledala kako se uništavam. Počela mi je govoriti da to ne trebam raditi, počela je praviti scene u društvu da trebam prestati, a ja to nisam ispočetka ni primjećivao. U suštini, izliječen sam psihičkom snagom te moje prijateljice i njene majke, tako što su one bile uz mene. Nisam išao na odvikavanje u centre. Svaka osoba koja se drogira, nema veze koliko dugo, ja sam se npr. dugo drogirao jer sam počeo jako mlad, može da uspije samo treba jaka volja i jako psihičko stanje.

Kroz svoje lično iskustvo, Nedim sada pomaže svojim prijateljima da izađu iz svijeta narkotika prvenstveno osnaživanjem, razgovorom i psihičkom podrškom. On poručuje mladima da izbjegavaju bilo kakva sredstva ovisnosti jer čak i ona lako dostupna koja su u širokom upotrebi, mogu uzrokovati želju da se proba nešto jače.