Bosna i Hercegovina, zemlja je poznatih, svjetskih režisera. Ipak generacije Danisa Tanovića ili Aide Begić, mijenjaju mlađi naraštaji. Jedan od njih je i Zulfikar Filandra, reditelj i scenarist, dobitnik nagrade YAPIMLAB Young Producer Award na Sofia Meetings koprodukcijskom marketu. Ova nagrada, otvorit će mogućnost suradnje sa internacionalnim filmskim industrijama i na taj način omogućiti snimanje filma. Na koji način žive, kako i ko finansira filmske projekte mladih u BiH, otkrio nam je u razgovoru sa našim novinarom, Fuadom Vojnikovićem.
„Shipbuilding“, prvi je bh. projekat unutar regionalne akademije First Film First, namijenjene razvoju dugometražnih filmova mladih autora, koju je pokrenuo Goethe Institut iz Beograda. Scenarij, režija i produkcija Zulfikara Filandre i Ishaka Jalimama, nagrađeni su YAPIMLAB Young Producer Award nagradom na Sofia Meetings koprodukcijskom marketu. Da pojednostavimo, radi se o festivalu i izboru najboljeg filma, za koji tek treba izdvojiti sredstva kako bi bio snimljen, kako pojašnjava Zulfikar.
“Shipbuilding” je filmski projekat koji je počeo kao scenarij čiju sam prvu verziju napisao 2017. godine i koji od tada do danas pokušavam isfinansirati i razvijam kroz različite radionice i platforme. Sofia Film Meetings je market unutar Sofia Film Festivala na kojem se sastaje regionalna filmska industrija. Tu dolaze ljudi sa projektima, sa filmovima koji su u spremni za snimanje, ali im fali glavni dio para. Nagrada koju smo moj producent Ishak Jalimam i ja dobili podrazumijeva podršku od najpoznatije turske producentice Zeynep Atakan (koja je osvajala “Zlatnu palmu” i slične nagrade sa svojim filmovima). Njena podrška znači da ćemo vjerovatno puno lakše dobiti pare za naš film u Turskoj ili ćemo eventualno puno lakše proći na neki poznati festival, u jednom momentu kada film bude završen i snimljen. Međutim, da bi film bio snimljen, osnovni problem je kako doći do para u Bosni i Hercegovini.“
U bh. filmovima, najprisutnija je ratna tematika, tema koja se ustoličila i zavladala našom kinematografijom. Svakodnevni problemi sa kojima se suočavaju mladi, nisu toliko interesantni režiserima i scenaristima. Ipak kod Zulfikara je situacija nešto drugačija.
“Shipbuliding” treba da bude moj prvi pravi dugometražni film. Imao sam 27 godina kada sam napisao prvu verziju scenarija i želio sam napisati jednu vrstu generacijskog filma, a i rezime mog života i odrastanja do tada. “Shipbuilding” će biti film koji prikazuje kako je biti mlad u Sarajevu, odnosno kako je biti mlad u Bosni i Hercegovini. Glavni lik, El, prolazi kroz porodične probleme i paralelno se bori sa pitanjima svoje ambicije i budućnosti. Sarajevo nije jednostavna sredina za biti ambiciozan. Oko glavnog lika je niz drugih likova koji se suočavaju sa sličnim problemima: osjećajem nebitnosti, pitanjima odnosa seksa i Islama, naše tradicije i Evrope, depresijom. Ja mislim da u našoj kinematografiji još uvijek ne postoji nešto takvo, gdje neko ko je mlad, što ja relativno još uvijek jesam, pravi portret odrsatanja i življenja u našoj sredini kakva je danas.”
Od posljednjih svjetskih nagrada, koje je bh. film ostvario, prošlo je mnogo godina. Stagnacija u filmskom polju, može ostaviti veliki trag nostalgije i nefokusiranja na sadašnjost i budućnost. Stvaraoci novih vrijednosti na kulturnoj sceni, primorani su pokrenuti razne projekte, kako bi obezbijedili novac za izvedbu zamišljenih ostvarenja. Pravo je pitanje, uspiju li novi mladi autori nadvladati prepreke takvog tipa.
“Očuvati umjetnički integritet bi podrazumijevalo jednu vrstu neovisnosti, što onda znači da bi to podrazumijevalo i kategoriju finansijske neovisnosti, koja je ekstremno komplikovana u umjetnosti. Možda je čak i nemoguća za ostvariti u našim trenutnim okolnostima prije 40. godine života. Sve je korupcija u ovoj državi, tako da je jako puno korupcije u kulturi, kad govorimo o fondovima za kulturu, i te korupcijske prakse su starije od mene i naše generacije. Situacija je takva da skoro pa i nema opcija, nego učestvovati u njima, a i igrati igru po tim pravilima. To je osnovna stvar koja narušava mogućnost umjetničkog integriteta. Ja sam dijete iz centra Sarajeva, ljudi znaju ko mi je otac i to mi kod nas neka vrata otvara, a neka zatvara. Međutim, to je užasno nepošteno prema nekom mom kolegi ili kolegici umjetniku koji nema privilegiju porodičnog ‘backgrounda’. Naš sistem je ustrojen tako da ljudi daju pare samo onim ljudima koje dobro znaju. To nije fer. To uništava stvarnu mogućnost neke umjetničke renesanse. Također, ljudi koji će sada doći, koji su mlađi od mene, oni moraju praviti filmove drugačije nego ljudi koji koji su ih radili do sada, generacija između Danisa Tanovića i Aide Begić. Jedno od rješenja za sve ove probleme bi bilo da država odvoji više novca za film jer kada bi bilo više novca, onda bi bilo više novca i za ove koji imaju štelu ali i za ove koji nemaju štelu.”
Sve je manji broj mladih kojima je režija ili produkcija životni poziv. Zbog nestabilnosti, neulaganja u bh. filmsku industiju, teško je podstaći mlade naraštaje da se pronađu u svijetu filma i iskažu svoju kreativnost. Iako je i sam u teškoj poziciji, napominje da je tehnologija napredovala i da se nekada i sa malim sredstvima uspijeva ostvariti zamišljena ideja.
“Ni ja sam nisam uspio dobiti pare od Fondacije za kinematografiju, a pokušavam već tri godine. Ali rješenje postoji. Rješenje je raditi manje skupe projekte i prigrliti tehnološku revoluciju koju mi živimo. Na primjeru mog zadnjeg filma, ‘Minotaur’, ja i jedan kolega montažer napravili smo film od 64 minute za desetak dana, na mom laptopu, na njegovom kompjuteru. Dosta materijala smo koristili sa mog telefona i mojih snimaka s jako jeftinih kamera, koji su nastajali zadnjih desetak, petnaest godina. Moguće je praviti, moguće je raditi. Zahvaljujući tehnološkoj revoluciji, zahvaljujući internet platformama koje postoje, jednim dijelom čak zahvaljujući i Instagramu, moguće je raditi i izražavati se dok ne dođe ta prilika da se napravi neki skuplji projekat. Tako da je moj savjet držati kontinuitet rada, bez obzira na finansije. No još jedan problem je da se kod nas samo jako skupi i jako veliki filmski projekti smatraju ozbiljnim, zato što postoji manjak filmske kulture i manjak odnosa prema filmu kao umjetnosti i naravno, mi smo mentalno zapeli u tom momentu iz 2001. do 2008., kada je bosanski film stvarno bio internacionalno uspješan i cijenjen. To vrijeme je daleko iza nas. Naši filmovi više ne prolaze tako dobro. Frustracija starih autora tom činjenicom znači da imamo još manje prostora za mlade autore kod nas. Rješenje je i praviti jednu domaću filmsku kulturu. To bi podrazumijevalo domaće emisije, programe o filmu, projekcije, kino, promocija mladih ljudi, koji nešto rade u filmu, jedna vrsta solidarnosti, domaće podrške, razvijanja domaće publike i slične stvari.”
“Minotaur” je eksperimentalni film, kojeg je Zulfikar snimio prošle godine. Rađen je na relaciji Dublin-Sarajevo. Zbog novonastale situacije sa koronavirusom, premijera filma je pomjerena.
“Zbog ovih finansijskih poteškoća i zbog toga koliko dugo finansiranje filma traje u našoj zemlji, ja sam se dosta počeo baviti i eksperimentalnim filmom. Moj senzibiltet je jako blizak takvoj formi. Film koji sam napravio prošle godine, zove se ‘Minotaur’. Trebao bi izaći ove godine. To je produkcija Experimental Film Society iz Irske i kompanije Kolumbija iz Sarajeva. Korona nije pomogla, ali mislim da bi ‘Minotaur’ mogao imati premijeru ove godine na nekom značajnijem festivalu, što meni u ovom momentu u karijeri treba. Ja sada čekam da dobijem neku premijeru negdje. A onda, poslije te premijere, film će biti dostupan. Jako često nemoguće je naći bosanske filmove na internetu. Moj film će biti dostupan na internetu. Ljudi će to moći da kupe i da downloaduju za neke jeftine pare. Cijeli film je nastao kroz crowdfunding kampanju pa je stoga cilj da distribucija tog filma bude jako transparentna.”
Šteta bi bilo da svjetski nagrađivani filmovi, iznjedreni iz jedne države kao što je naša, dožive krah i pad u filmskoj industriji. Želimo da BiH iskoristi svoj potencijal, prepozna i podstakne mlađe generacije, ljude koji mogu biti najbolji ambasadori ove države. Nadamo se da je ovo samo vakuum period između prošlih i budućih uspjeha, zatišje pred buru. Buru uspjeha i oluju nagrada, koje će nam donijeti nove mlade Danise, Aide, Jasne ili Sidrane, čak i bolje od njih.
