Marija Nović iz Dervente je najmlađa pilotkinja u historiji avijacije u Bosni i Hercegovini. Ona sa svojih 17 godina već posjeduje licencu za pilotiranje privatnim avionima, s međunarodnom dozvolom, a pored toga, Marija je imala priliku upravljati Cessna 150, Cessna 172 i Piper 38 tipovima aviona. Međutim, put do do ovih sjajnih postignuća popločan je mnogim odricanjima, učenjem i vremenom provedenim na nebu. Kako je sve krenulo, ko je motivisao da bude bolja i šta savjetuje budućim pilotkinjama i pilotima, Marija nam je otkrila više u razgovoru s kolegom Fuadom Vojnikovićem.
OP: Biti pilot je želja mnoge male djece, koja maštaju o ovome kada ih upitamo šta bi to oni radili u životu. Kako si se ti upustila u oblake i avijaciju? Otkuda želja za pilotiranjem?
Marija: “Baš kao što ste rekli, avijacija je najčešća dječija želja za posao kojim žele da se bave kad porastu. Tako je to bilo i kod mene. Moja želja je bila da jednog dana budem stjuardesa. Međutim, kao i za svaku drugu dječiju želju, smatrala sam da od toga nema ništa. Ipak, kada je došlo do odabira srednje škole sjedjela sam sa majkom, gledala opcije i vidjela sam da postoji opcija za Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu. Zbog toga sam se nedugo poslije toga preselila u Srbiju i odlučila sam da je to neki put kojim želim da idem. U aprilu prošle godine dobila sam mogućnost da pohađam obuku za pilota. Polagala sam devet ispita u Direktoratu za civilno vazduhoplovstvo, a nakon toga sam preko ljeta boravila na aerodromu u Subotici otprilike tri mjeseca i pohađala praktični dio obuke. Na kraju sam, u oktobru, imala ispit imala u oktobru. Zvanično sam sa 17 godina, bila na pola praktičnog dijela obuke, tako da sam krenula na obuku sa svojih 16 godina.”
OP: Sama obuka za pilota asocira na teške kriterije i testove koje pojedinac mora proći da bi mogao pilotirati. Možeš li nam ti pobliže objasniti kako taj cjelokupni proces izgleda?
Marija: “Mnogo djece ima želju da se bavi avijacijom ili pilotiranjem, međutim ne ispunjavaju kriterije koji su poprilično strogi. Za početak, treba da se prođe jedan veoma strog medicinski pregled, na osnovu kojeg ćete dobiti rezultate da li ste fizički sposobni da postanete pilot. Isto tako, pored medicinskih pregleda, morate da polažete devet teorijskih ispita u Direktoratu za civilno vazduhoplovstvo. Čak i polaznici koja polože ispite i prođu medicinski pregled, ne mogu da ispune finansijske obaveze koje zahtjeva ovakva obuka.”
OP: Koliko i u tom polju postoji odricanja i provodiš li puno vremena na aerodromu?
Marija: “Kao i u svakom drugom poslu, da bi ste došli do uspjeha, potrebna su i odricanja. Isto je tako i u avijaciji. Ja sam, na primjer, dok sam pohađala ovu obuku, čitav ljetni raspust provela učeći, leteći na aerodromu i polažući taj ispit. Tako sam se odricala i svog slobodnog vremena i odmora i pauze od škole, kao i od druženja s prijateljima i izlazaka koje sam planirala za to ljeto. Nakon položenog ispita, svega sam još nekoliko puta išla na aerodrom i to sa pauzama od mjesec dana. Kasnije su krenuli lošiji vremenski uslovi, ograničenja zbog korone,pa nisam baš imala priliku da često letim na aerodromu. U svakom slučaju, čim dođe ljepše vrijeme, prva stvar koju ću da radim jeste da idem na aerodrom! Vjerovatno ću i ovaj ljetni raspust cijeli da provedem na aerodromu.”
OP: Imaš li određenu tremu ili pritisak pred let?
Marija: “Letenje je kao sport. Ako ne letite duže vrijeme, ispadate iz kondicije. Samim tim kada napravim veću pauzu, potreban mi je jedan let malo da se uhodam, da ponovo osjetim i “spojim” se s letjelicom da bih osjetila i nježnije slijetanje, ali i ljepše polijetanje. Nemam tremu, ali imam određeni pritisak jer pritišćem samu sebe da budem što bolja i da to moje slijetanje bude izvanredno, kao što je bilo i na obuci preko ljeta.”
OP: Kakav savjet možeš dati svojim vršnjacima koji žele postati piloti i pilotkinje?
Marija: “Za svoje vršnjake imam jedan najbitniji savjet, a to je da nikada ne odustaju! Kada osjete da im je teško i da možda avijacija čak u jednom trenutku nije za njih, da ne odustaju i da će uspjeti. Tako su mene bodrili moji profesori, pogotovo jedan od njih, koji mi je odmah na početku, na teorijskoj obuci, pred svim ostalim učesnicima rekao kako ću ja prva odustati zato što sam žensko i kako ću prva reći da želim ići kući i da letenje nije za mene. Samim tim mi je stvorio neki određeni pozitivan pritisak, gdje sam od prvog dana na aerodromu rekla da neću odustati, ma koliko mi bilo teško. Nisam odustala prvenstveno zbog profesora, da mu pokažem da i mi žene možemo da letimo i to da budemo izvanredni piloti.”
OP: Kakvi su tvoji ciljevi za budućnost?
Marija: “Trenutno, preko ljetnog raspusta planiram da pohađam ATPL obuku, koja je obuka za putničke avione. Ona će trajati otprilike dvije godine. Nakon toga, čim završim srednju školu, pošto sljedeće godine upisujem četvrtu godinu, planiram da upišem, ili Visoku školu strukovnih studija za avijaciju koja se nalazi u mojoj školi, ili neki saobraćajni fakultet. Naravno, sa visokom školom, završavala bih master. Odmah nakon završenih obuka i škole, voljela bih da se zaposlim, ako to bude moguće, ako ne kao pilot, barem u kontroli letenja, pošto u visokoj školi planiram da upišem smjer kontrolora letenja.”
Priča mlade i ambiciozne Marije pokazuje nam da zaista, ako istinski iz srca radimo ono što nam je cilj, niti jedna prepreka nas ne može zaustaviti. Vjerujemo da će Marija i uspjeti u svojim namjerama i postati profesionalna pilotkinja te da će njen životni put dati vjetar u leđa nekome ko također želi postati pilotkinja ili pilot.
