Pisana riječ, glavni je adut ove mlade spisateljice. Ružica Aščić, rođena je u Travniku, no početkom rata u BiH, izbjegla je sa porodicom u Hrvatsku, gdje i dan-danas živi i radi. Ipak, ostala je spona sa Bosnom i Hercegovinom, upravo kroz dramu „Zid“, nedavno nagrađenu od strane HNK Mostar.
Pripremio Matija Krivošić, novinar OP-a.
Iako je diplomirana novinarka i povijesničarka, svoj životni poziv je upravo usmjerila na spisateljstvo, a glavni fokus joj je proza. Zaintrigirana je književnošću još u vremenu ranog djetinjstva u Baškoj Vodi i Daruvaru, a danas je dobitnica dvostruke nagrade ‘Marin Držić’ za drame ‘Košnica’ i ‘U meni raste’.
“Otkad znam za sebe, zapravo, čitam knjige. Pisati sam počela negdje sa četrnaest-petnaest godina. Već sam tada, iako to, nisu bili, uradci na nekoj visokoj razini, veća tada sam znala da će pisanje, na neki način biti moj poziv. Nisam upisala studij književnosti, nego studij novinarstva, dijeolom iz razloga jer sam htjela da to pisanje ima i nekakvu praktičnu svrhu.”
Godine 2014. dobitnica je nagrade ‘Prozak’, za svoju prvu knjigu „Dobri dani nasilja“, a kako govori za OP, njeni likovi su melanholici i realisti, oni koji su u potrazi sa sopstvenim identitetom.
“Što se tiče moje prve knjige „Dobri dani nasilja“. Priče u njoj jesu nešto s mračnijom atmosferom, teme možda jesu ekscentrične, kao što kažete, no isto tako su, priče dosta introspektivne. Dakle, ne nalaze uvijek uporište u stvarnosti. Rekla bih da je neka generalna tema koja ih povezuje, potraga za identitetom. S obzirom da su te priče pisane od mojih ranih dvadesetih, pa do srednjih dvadesetih, dosta su raznovrsne i zapravo se bave traženjem vlastitog mjesta u svijetu. Što se tiče same inspiracije, rekla bih možda da je taj termin malo precijenjen, mislim da je preduvjet za pisanje određeni talent, a onda se čovjek bavi temama koje ga zanimaju i dalje svoj opus gradi od toga.”
Uprkos tome, što joj nijedno djelo do sada nije izvođeno u teatrima, njena strast za pisanjem ne jenjava, a kako navodi Ružica, njena posljednja nagrađena drama „Zid“ govori upravo o nemoći malog čovjeka da se usprotivi utjecajima iz neposredne okoline.
“Nisam sigurna da bih baš nazvala nepravdom, to što mi nijedno djelo do sada nije izvedeno u kazalištu. Nekako sam oduvijek smatrala da sam s prozom na svom terenu, dok je drama bila forma u kojoj sam se osjećala i pomalo strancem. Mislim da je zapravo to neizvođenje posljedica tog mog osjećaja. Književnost je nekako otvorena prema svima koji pišu i objavljuju dok mi se čini da je s druge strane potrebno u punom smislu biti prisutan u kazalištu da bi se nešto ostvarilo, kretati se među tim ljudima, pa čal imati i Akademiju iza sebe, da ne padnete s neba s nekom idejom da biste htjeli predstavu. S druge strane, natječaj koi je organizirao HNK Mostar je sjajna ideja da se kazalište napokon otvori talentiranim ljudima koji imaju što reći, a koji inače za to nemaju priliku, iako ti ljudi možda još uvijek nisu poznata imena.”
Današnja suvremena književnost joj nije nepoznanica, a pogotovo imena kao što su Almin Kaplan te Ivana Rogar i drugi, a Ružica ističe, kako se danas spisatelji odmiču od fikcije i baziraju pisanje prema doživljenim traumama.
“Mislim da bih bila jako neupućena kada bih rekla da ne postoje. Moram priznati da je meni najviše k srcu prirasla upravo moja generacija i od domaće književnosti pratim najviše što oni pišu. Iz Bosne bih od generacijskih pisaca, recimo izdvojila: Almina Kaplana i Lanu Bastašić, iz Hrvatske: Darka Šeparovića, Svena Popovića, Ivanu Rogar, Antu Zlatka Stolicu i tako dalje. Ono što se meni čini, kad pratim suvremenu produkciju je, da je postmodernizam, definitivno umro, a to je recimo književnost koja je meni najinteresantnija. S Knausgardom je, pak, došlo do popularizacije autobiografske književnosti i puno pisaca danas ne ispisuje fiktivne narative, nego se bave vlastitim traumama.”
Trenutno stanje u teatrima, prema mišljenju naše sagovornice, može se poboljšati promoviranjem i izvođenjem predstava domaće produkcije, a što bi ujedno promijenilo poimanje o dramama.
“Ja mislim da bi se klasici trebali izvoditi jer postoji razlog zašto su neka djela opstala u tako dugo vremena je govore o stvarima i problemima univerzalnog karaktera.No, što se tiče suvremene produkcije, ako imate predložak, primjerice američke, britanske ili francuske dramatičarke, a sdruge strane imate predložak domaće spisateljice – mislim da će publika bolje rezonirati s pričom s domaćeg terena – a uostalom na taj se način ulaže u kulturu. To je u pravom smisli riječi poticanje kulture. Onda s druge strane vjerujem da su i kazališta ograničena borjem predstave godišnje, s kvotama, moraju misliti na prodaju, i tako dalje.”
Ljubav prema pisanju je zapravo ključ uspjeha za mlade spisateljice i spisatelje, odnosno posvećivanje vremena prema pozivu kojeg osjećate u sebi, dodaje Ružica.
“Poručila bih im da pišu bez obzira na ishod. Mislim da nije toliko važno imati knjigu, iako se to ponekad čini romantičnim, koliko se baviti onime što smatrate da je vaš poziv. Sad što se tiče integriteta, po meni je on jedan od najvažnijih kvaliteta koje netko može imati. Ne znam stječe li se on pisanjem. Mislim da njega imate ili nemate. Mislim da je teže imate, nego nemati, ali kada imate – pošteniji ste prema sebi i drugima.”
Iako je dobitnica mnogih prestižnih nagrada u svijetu pisane riječi, Aščić i dalje stavlja naglasak na običnog čovjeka i njegovu surovu realnost. Udaljavanje od univerzalnog morala i etike, posmatra kao čovjekovo bogatstvo i prokletstvo, koje je sve više izraženo u 21.vijeku. Sudbina njenih likova je osuđena na indiferentnost i vlastite odluke, čime smo zapravo osuđeni i van fikcije.
