U Republici Srpskoj, ove godine su otvorena četiri Resursna centra za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju – u Bijeljini, Trebinju, Istočnom Sarajevu i Banjaluci. Bijeljinski Resursni centar, koji je sa radom počeo prvog juna, pripada centru „Budućnost“ iz Dervente, a kancelariju su otvorili u OŠ „Vuk Karadžić“ na Ledincima.
Pripremila Danka Zakić, novinarka OP-a.
Ove godine, u Republici Srpskoj, otvorena su četiri Resursna centra, od kojih jedan posluje u Bijeljini. U kancelariji koja je otvorena u Bijeljini, radi Ljiljana Lalović, defektolog, kao stručnjak sa decenijskim iskustvom u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Ova kancelarija je počela sa radom prvog juna, a u avgustu su imali sastanak u resornom ministarstvu gdje su dobili detaljne instrukcije koje poslove će tačno obavljati kao centar koji pruža podršku vrtićima i školama u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju.
“Resursni centri su osmišljeni kao podrška školama i vrtićima, kao pomoć pri radu sa djecom sa smetnjama u razvoju. To znači pružanje podrške prilikom opservacije učenika, prilikom izrade nastavnog plana i programa, adaptacije didaktičkih sredstava u radu sa djecom i osposobljavanja nastavnika za što bolji rad sa djecom sa smetanjama u razvoju. Takođe, radimo i individualni defektološki tretman, mada sad to nije toliko moguće, jer mi pokrivamo područje od Srebrenice do Dervente, dakle nekih 12 opština. Trenutno smo bazirani na regiju Bijeljina, Ugljevik, Lopare, jer je ovo nešto novo što dosad nije bilo. U Srbiji je već počelo, pa sada polako počinje i kod nas za predškolske ustanove i osnovne škole, dok srednje škole nismo obuhvatili.”
Ono što je vaspitačima i nastavnicima uvijek predstavljalo problem u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju je što nisu imali dovoljno znanja i iskustva kako i na koji način pristupiti radu sa njima. Djeca sa poteškoćama u razvoju zahtijevaju posebnu pažnju u odnosu na ostalu djecu, upravo zbog poteškoća u fizičkom, intelektualnom ili emocionalnom razvoju. Zadatak Resursnih centara je upravo taj da obuči vaspitače i nastavnike i približi im rad sa djecom sa smetnjama u razvoju, kako bi na pravilan način mogli da im se približe i prilagode njihov rad nastavnom planu i programu.
“Nastavnici uvijek kažu da te obuke nisu imali kroz fakultet. Resursni centri nisu loša stvar. Škola nama uputi zahtjev, navede vrstu problema, odnosno koju vrstu podrške traži i mi izađemo na teren i tu se dogovaramo, dajemo instrukcije kako da pristupe djetetu. Većina osnovnih škola nema defektologa, a prilikom upućivanja djece na procjenu, moraju imati mišljenje defektologa. Mi u Domu zdravlja nemamo defektologa, doktor je već duži period na bolovanju. Roditelji lutaju… idu za Beograd, Tuzlu, izdvajaju mnogo novca… Sada ću ja moći da radim te opservacije. Odem u školu, par puta radim sa učenikom i onda napišem svoje mišljenje, tako da škola moje mišljenje uvrsti u procjenu.”
Defektolog Lalović ima desetogodišnje iskustvo u radu sa djecom sa smetnjama u razvoju. Ono što mora da istakne je, da su ranije većinom bila djeca sa blažim smetnjama, odnosno blaže i gornja granica lake, dok je sada slučaj da djeca većinom imaju autizam i teže smetnje u razvoju. Dobra stvar je da su djeca sada kroz inkluziju uključena u obrazovanje i da je sada drugačiji pristup prema njima. Ranije su djeca većinom izdvajana u specijalna odjeljenja, gdje je sa njima umjesto prosvjetnog radnika radio defektolog. Sada je slučaj da se ta djeca smještaju u grupe ili odjeljenja sa ostalog djecom, što dodatno pozitivno utiče na njihov oporavak i dalji razvoj.
“Bolja je stimulacija kada su djeca sa smetnjama uključena u grupe sa djecom bez smetnji u razvoju. Ako su teži slučajevi smetnji u razvoju, procjenjuje se u Centru za socijalni rad, da li su za redovno obrazovanje ili da se uključe u specijalnu školu. Neka djeca zbog svoje dijagnoze moraju biti u specijalnom odjeljenju, a ukoliko mogu da se priključe djeci bez smetnji u razvoju, mnogo je bolje za njih. I djeca ih super prihvate i kad krenu od početka, od prvog razreda, nekako se djeca srode s njima, prihvate ih i mnogo je bolja stimulacija za napredak. Nekad ih djeca i razmaze previše u želji da im pomognu, a djecu sa smetanjama nekad treba pustiti da im ispadaju stvari, da jaknu obuku sami… Nekad su djeca previše brižna, hoće da pomognu, ali se sa djecom sve lijepo dogovori i kad se razred pripremi, sve bude super, sve to ide lakše.”
Resursni centri će predstavljati jednu od osnova u daljem zalaganju za jednaka prava sve djece, a prvenstveno pravo na školovanje i obrazovanje.
