Završeno je petnaesto izdanje Kaleidoskop festivala u Tuzli. Utisci su tu i slegli su se. Treba istaknuti da je ove godine festival nadmašio sva očekivanja, moja ali i svih s kojima sam na festivalu razgovarao. Trebalo je neko vrijeme nakon festivala da shvatim da lineup muzičkog dijela festivala nije bio tu da udovolji meni, nego velikom broju ljudi, kojima čak i nagovještaj kiše u par momenata nije značio odlazak sa lica mjesta. Festival je zadržao svoj prepoznatljivi balans: dovoljno lokalno da se osjećaš kao kod kuće, dovoljno raznoliko da te iz te udobnosti izvuče, dovoljno alternativno da naučiš nešto novo – ali i dovoljno u trendu da se osloniš na ono što ti je poznato.
U Tuzlu sam stigao u četvrtak, taman na tonsku probu domaćeg benda Soul Cremation. Već nakon tonske krenuo je i zvanični muzički program, a prva na scenu stupa svježa energija – mladići iz benda Last Nerve. Odmah na prvu ostavili su snažan utisak, onaj koji je trajao sve do kraja festivala: najpozitivnije iznenađenje ovogodišnjeg Kaleidoskopa. Hardcore melodic metal u njihovoj izvedbi zvučao je zrelo, melodično i muzikalno, a potencijal da privuku regionalne fanove žanra bio je očigledan. Desetak autorskih pjesama kasnije, uslijedio je snažan aplauz tuzlanske publike. Nakon njih – međunarodno pojačanje. Anime Torment, jedini bend van našeg govornog područja ove godine, stigli su iz Češke s jasnim razlogom: da razdrmaju iskusnu i naslušanu hardcore publiku. I uspjeli su – šutke su krenule već s prvim rifovima. Zatim mali žanrovski zaokret. Na scenu izlazi 1000godina, bend veterana tuzlanske rock scene. Njihov nastup stigao je u pravom trenutku – mlađi su se odmarali od šutki, a starija publika tek pristizala, spremna za Jelusicka. Jelusick je donio masan zvuk i produkciju, ali je nedostajalo malo autentičnosti, kreativnog pečata i prisnije interakcije s publikom. Prvu večer zatvorili su Soul Cremation, domaća snaga koja uvijek garantuje provod za ljubitelje žešćeg zvuka. Umoran od puta, nastup sam propustio, ali sudeći po tonskoj probi i dobro poznatoj energiji tuzlanske hardcore publike – sumnje nema, bilo je vrhunski.
Petak je donio prvi nastup na velikom stageu tuzlanskog punk metal benda Matori nek sjednu, i dalo se primijetiti da su znali šta ih čeka, spremni su izašli i dokazali organizatorima da su spremni ne za otvaranje večeri, nego za biti headliner dogodine. Zvuk masan, scenski nastup originalan, publika na licu mjesta uči i pjeva tekstove na glas – ludnica! Nakon njih, iz Makedonije stiže Funk Shui. Treći nastup u Tuzli u nešto više od godinu dana mogao je nositi rizik ponavljanja, ali frontmen Luka i ekipa svaki put donesu novu energiju. Publika je skakala, plesala i upijala svaki ton – jasno je da će ih Tuzla opet vidjeti. I nakon plesa – još plesa. Z++ pretvara prostor ispred bine u diskoteku na otvorenom, dok se Massimo Savage potvrđuje kao sjajan hypeman. Vrijeme leti, a pred publikom je još jedan bend večeri. Naravno, tu su miljenici tuzlanske publike – Kultur Shock. Atmosferu dovode do tačke ključanja, toliko da se na bis vraćaju čak tri puta. Iskreno, čini mi se da su mogli i četvrti, a publika bi ostala do posljednjeg tona.
Treći i posljednji dan festivala, subota, ponudila je i vipe nego raznolik kolaž zvukova i žanrova – pametno osmišljen da zaitrigira publiku i unese dašak svježine, pa da se i treći dan izgura od prve do posljednje note. Veče je otvorila teška rock artiljerija – Zona Isključenja. Dobro uštiman, snažan zvuk, duboki tekstovi i melodije koje uvlače – publika je odmah znala da ih čeka ozbiljan program. Slijedi S-alt u osvježenom sastavu, s novim pjesmama i najavom da je bend zakoračio u novu fazu. Sprema se novi album, reakcije publike se pomno osluškuju – a sudeći po odobravanju i aplauzima, smjer je pravi. Saksofon i truba dodatno su obogatili prepoznatljivi zvuk trenutnih nositelja alternativne tuzlanske scene. Za Džordžija, Tuzla ima posebno mjesto – ovdje je prvi put nastupio s bendom. Isporučio je življu, puniju verziju svog pop zvuka, dokazavši da pop nije mrtav, već samo promijenio frizuru i stil. Ni kiša nije omela publiku da ostane i uživa. A za kraj – Laibach. Finale večeri, ali i cijelog festivala. Njihov zvuk educira, osvještava i vraća “na fabričke postavke”, pokazujući da je Tuzla ponovo spremna (ili nikad nije prestala biti) za velika imena – ne samo tokom festivalske sezone, nego i tokom cijele godine.
Petnaesti Kaleidoskop donio je tri večeri potpuno različitih zvukova, ali istu energiju publike koja je sve povezala. Tuzla je još jednom dokazala da može izgurati jak i raznolik festival – od prvog do posljednjeg tona.
