Saradnik Omladinskog programa, Hamza Agić, proteklo ljeto proveo je družeći se i surađujući sa svojim vršnjacima koji su odrastali u zemljama Zapadne Evrope. Kakve sličnosti i razlike je primijetio i na koja razmišljanja ga je ta okolina ponukala, pročitajte u ovom tekstu.

 

Stara je vijest da se mladi iz Bosne i Hercegovine iseljavaju u zemlje Zapadne Evrope. Sa ovim problemom se ne susreće samo naša zemlja, već i Hrvatska, Srbija, Crna Gora – jednom riječju, balkansko bure baruta gdje se svi razumiju i imaju iste navike, isti mentalitet, probleme i ubjeđenje da su potpuno različiti. Živjeti u Bosni i Hercegovini nije jednostavno, ipak je to zemlja koja nikako da se riješi teškog bremena rata; ne samo posljednjeg nego i svih onih prethodnih, gdje se pred svake izbore zvecka oružjem, i gdje se krivci za loše stanje na univerzitetima, kliničkim centrima, komunalnim preduzećima i propalim tvornicama traže u vječitim neprijateljima sa druge strane entitetske linije, a ne u nesposobnoj vlasti.

Razmišljajući tako, i sam sam odlučio da odem. Još uvijek ostajem pri tom planu, barem kada je riječ o nastavku obrazovanja. Međutim, kada bi me neko nakon mog putovanja Evropom i upoznavanja evropskih omladinaca upitao da bi bih ostao tamo da živim, moj odgovor, mada još uvijek neodlučan, vjerovatno bi bio negativan.

Taj skepticizam kod mene se počeo javljati tek ove godine nakon što sam upoznao studente koji su iz raznih zemalja Evrope došli u Sarajevo na studij. Prije toga posjećivao sam Evropske gradove, ali nisam obraćao preveliku pažnju na ljude jer turistički obilazak uvijek pokazuje onu najbolju sliku – upozna putnika sa hranom, kulturom, arhitekturom i donekle jezikom, dok ljudi i njihov mentalitet ostanu skriveni.

Proteklo ljeto mi je pružilo priliku da na drugačiji način upoznam Evropu i dodatno učvrstilo taj skepticizam. Participirajući arhitektonskim radionicama u Stuttgartu i Rijeci na kojima su se okupljali studenti arhitekture i mladi arhitekti iz cijele Evrope, njih 600, imao sam priliku razgovarati sa mnogima od njih i upoznati ih bolje nego ikada ranije jer smo bili prinuđeni 20-ak dana provoditi vrijeme zajedno, raditi i diskutovati, dijeliti prostor za spavanje, objedovanje i higijenu.

Evropu gotovo svi kod nas doživljavaju kao utopiju – mjesto gdje ima posla i novca, sreće i uređenog sistema i gdje balkansko breme prošlosti jednostavno nestaje. To nije daleko od istine, osim kada govorimo o sreći koja je, opet, individualna stvar. Uređenost sa kojem se ljudi sa naših područja susreću u Njemačkoj, naprimjer, često se može učiniti kao čudna, pa čak i depresivna. Kada rastete u sredini čiju gradnju nije oblikovalo racionalno planiranje i norme, već ad hoc ideje, privremene potrebe te nadmetanje Istoka i Zapada, a onda se odjednom nađete okruženi savršeno isplaniranim i uklopljenim građevinama, duboko u sebi osjetite neku vrstu nelagode. Iako vaš racionalni dio shvata sve prednosti takvog sistema, čežnja za kontrolisanim haosom iz kojeg potičete, ipak govori da nešto nije uredu.

Mladi ljudi iz Evrope su naročito privukli moju pažnju. Činjenice su da nas mjesto rođenja određuje, da maternji jezik ima posebno mjesto u našem mozgu, osjećaj za lijepo, ukusno, harmonično također se razvija u ranom djetinjstvu. Upoznati svoje vršnjake koji su odrastali u harmoničnim ambijentima evropskih gradova, koji se nisu susretali sa problemima koji su nama u Bosni i Hercegovini svakodnevnica – pomoglo mi je da svoju zemlju i svoje ljude sagledam iz nešto drugačijeg, pozitivnijeg ugla.

Generalizacija nije nešto što se pripisuje akademskoj misli, ali globalizacija ipak jeste, a njen uticaj, barem kada govorimo o Evropi, veoma je jak.

Nakon druženja sa 600 mladih ljudi koji dolaze iz različitih dijelova Evrope, moj stav je da je evropska omladina poprilično nezrela i da su mladi u Evropi mnogo bezbrižniji i nezainteresovaniji od nas sa Balkana. Područje sa kojeg dolazimo je turbulentno i ima svojih velikih i konstantnih problema, ali je upravo zbog toga inspirativno, a granica između harmonije i monotonije je veoma tanka i lako se pređe.

Ovo iskustvo dijelim vrlo pažljivo jer ne želim da nas predstavim kao superiorne, niti da upadnem u zamku generalizacije pa na osnovu stotinjak omladinaca stvorim generalnu sliku. Ne želim nikoga u Bosni i Hercegovini ubjeđivati da je ovdje lijepo, ako taj neko to ne osjeća. Prvenstveno želim da podijelim potencijale koje naša zemlja ima a koje ja prije nisam primijetio. Jedno je sigurno – treba koristiti svaku priliku za putovanje, pa i za studiranje izvan BiH, te na osnovu ličnog iskustva, pogleda na svijet i ciljeva, odlučiti šta je najbolje. Kako god, jedno je sigurno – uvijek treba biti svjestan da vaše porijeklo i činjenica da ste odrastali u BiH, ni u kom smislu nije hendikep već značajna prednost.

Hamza je iznio još iskustava u ovoj priči pa je poslušajte cijelu:


Hamza Agić