Vertikalni štrih: “Podroom”
Premijera predstave “Podroom” nastale prema tekstu Armina Behrema, u režiji Ajle Bešić, izvedena je na sceni Sarajevskog ratnog teatra i pokazala je da uprkos dječijim bolestima, ova nova teatarska djeca imaju šta da pokažu, pa makar i zastali na pola puta. “Podroom” je hrabra i provokativna predstava, ali značajno u rediteljskom smislu, dok tekst uprkos svojoj direktnosti, povremeno zapada u podrume stereotipa i uopštenosti. Isto tako, ova predstava pravi određeni stilski iskorak iz pomalo već ustajalog podruma domaćeg pozorišta i pokazuje smjer u kojem bi savremeni bosanskohercegovački teatar trebao ići, ali opet višestruko brže, više, jače.
Jasno je, dakle, da se najbolji prijatelji Ishak, Kosta, Marija i Baja koje igraju Faruk Hajdarević, Dino Sarija, Anastasija Dunjić i Edin Koja Avdagić isprva skrivaju u klub Podroom kako bi pobjegli od površinske stvarnosti i od vlastitih unutrašnjosti, ali oni potom u toj mračnoj ustajaloj sobi kao drugom domu i duhovnom utočištu, postepeno oslobađaju svoje strahove, želje i nade, te suprostavljajući perspektive u pripovjednom obliku i razbijajući “četvrti zid” sa: “nije tako bilo…”. I upravo se u ovome postupku krije najvažnija dramaturška ideja, ona o subjektivizaciji stvarnih događaja, susreta i odnosa te o njihovim ličnim prilagodbama, što u konačnici stvara više verzija istih scena. Tako se Behrem zapravo poigrava sa stvarnošću, ali je ne mijenja, a u ovome procesu se grade i razvijaju glavni likovi, otkrivajući kako su oni pojedinačno vidjeli određene trenutke, tj. kako su željeli da se oni odigraju. U dramaturškom smislu se ovaj postupak može okarakterisati kao jednostavan i produktivan, jer istovremeno i produbljuje sam sadržaj, a opet i utiče na ritam predstave, stalnim prekidima i izmjenama. U ovome segmentu je posebno pomogla koreografija Amile Terzimehić, kojom se sužava vrijeme, a širi prostor igre, a glumcima se pomaže da tijelom pokažu stanja svojih psiha.
Problemi nastaju kada sadržaj preuzme prostor i vrijeme, a ne njegova dramaturška i rediteljska prezentacija. Sadržaj koji u svojoj običnosti stvara osjećaj kod gledatelja da su nešto slično negdje već čuli, pročitali, vidjeli, a ponešto i nekoliko puta, kao što je recimo Bajin halucinacijski ispovjedni monolog o “pederima” i “homofobima”, a sve “između svoja četiri zida”, što je pomalo postalo kao “dvije škole pod jednim krovom”.
Rediteljski, predstava počinje onako kako je trebala izgledati u cjelini, sa opčinjujućom techno muzikom Mirze Rahmanovića Indiga, koja najviše utiče na atmosferični doživljaj boravka u jednom klubu ispod zemlje, istovremeno ga ispunjujući mrakom i svjetlom, sužavajući ga i rastežući, približavajući ga smrti, a povlačeći ga ka životu, i zadržavajući ga ipak u dodiru sa stvarnošću, sa sasvim realnim klubom u koji mladi dolaze bježeći od nečega, a koji je opet scenografski i dekorativno poprilično stilizovan da se uporedo otima kao sekta i da i sam bježi negdje na kraj svijeta. U kreiranju tog osjećaja, svakako će svoje doprinose dati i kostimografija Lejle Hodžić te scenografija Adise Vatreš Selimović, koje će likove i prostor zadržavati u turobnoj bh. stvarnosti, a opet će i prodirati u fiktivno, recimo u transgresivnu estetiku Harmonyja Korinea, koji je vjerovatno imao i poseban utjecaj na rediteljicu, u kojoj se za seksualnošću, intimnošću i emocionalnošću, traga u nasilnom, agresivnom, eksplicitnom, a sa oznakom 16 plus.
U stilizaciji društvenog, a sa religijskim oreolom koji jedan izgubljeni realistični tinejdžerski svijet znoja, boli i ludila, sa tlom koje se svjetlom promjera i novom vjerom koja ironijski koristi crkveno, odvaja u toaletnu čekaonicu čistilišta iznad koje čekaju samo dekorativni anđeli, pomaže svakako i ključna mizanscenska pozicija, ona DJ-a Koste koji podignut i centriran, poput Boga poziva (muzikom), a kojeg Dino Sarija donosi u jednom hladnom, arogantnom, a opet vidljivo nesigurnom i nesretnom ljudskom obliku. Ovdje treba spomenuti i novo domaće glumačko otkrovljenje, a to je mlada Anastasija Dunjić koja je krhka kad to mora biti, koja je agresivna kad je to nužno da bude, i koja je na kraju bespomoćna pred muškim ludilom i nasiljem, te kojoj se zaista vjeruje da je cijelu noć bila u klubu. Edin Avdagić će nasilnika Baju igrati prepoznatljivo i posuđujući od filma, ali ipak unoseći i teatarsku energiju, dok će trenutno najperspektivniji bh. glumac Faruk Hajdarević, homoseksualca Ishaka kreirati više tipski nego karakterno, ne pokušavajući uopšte sakriti njegovu seksualnu orijentaciju, u čemu u ovome slučaju neće pomoći ni kostimografski odabir.
Sa autorskom aktuelizacijom tema poput homofobije i femicida, autor ostaje na nivou stepenica (ili preciznije pločica) gdje su zapeli mačo heteroseksualci koji mrze homoseksualce, koji ne vole oralno zadovoljavati žene, jer bi ih radije tukli, a gdje naravno gay muškarac to sve, a posebno nasilje nad ženama ironijski osuđuje. Ipak, rediteljica Bešić povlači svoga kolegu dramatičara do dovoljne uzvišenosti da se za ovu predstavu i budućnost bh. pozorišnu scenu može ukazati novi trag svjetlosti Boga teatra. Pa neka bude svjetlost.
