Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Maradona by Kusturica“ i „Diego Maradona“
„Bog je jedino biće koje, da bi vladalo, ne mora čak ni da postoji“, napisao je francuski pjesnik Charles Baudelaire, a njegovim riječima započinje svoj dokumentarac Maradona by Kusturica (2008) reditelj Emir Kusturica, dok s druge strane, Asif Kapadia, britanski oskarovac, svoj arhivsko-biografski filmski mozaik Diego Maradona (2019) ne započinje najavljujući svoga glavnog protagonistu kao „Boga“ već sa paralelnom montažom arhivskih snimaka gotovo akcijske jurnjave ulicama Napulja i dinamične rekapitulacije Diegove dotadašnje karijere. „Želim biti Maradona. Ne želim biti nasljednik ili drugi Pelé“, kaže mladi Diego tada igrač kluba Boca Juniors. Automobili se probijaju kroz frenetične tifose i uskoro Diego izlazi na stadion San Paolo gdje ga dočekuju agresivni novinari i gdje hiljade navijača uzvikuju njegovo ime. Sunčani uzavreli dan u Napulju najavljuje dolazak novog božanstva, ali sam Bog još uvijek nije spreman da stvara. Uplašen je i nesiguran, i kao da sluti da i Bogovi mogu da izgube.
Čovjek koji je sam sebi najgori neprijatelj
Nakon uvodnog telopa, reditelj Kusturica otkriva da prepoznatljivi riff Morriconeove čuvene kompozicije iz filma Dobar, loš, zao (1966), zapravo, svira on lično na koncertu svoga benda „The No Smoking Orchestra“ u Buenos Airesu, a zatim se u vlastitoj naraciji osvrće na argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa koji je jednom rekao „da ga Argentinci podsjećaju na barke koje su usidrene u lukama.“ Ipak, „veliki pisac nije računao na Diega Armanda Maradonu“, dodaje reditelj i nastavlja: „El Diego je bio usidren za svoju majku samo kada se rodio. Poslije toga je otplovio na brodu bez ijednog konopca na palubi.“ Kusturica zatim Maradonu predstavlja kroz junake svojih prethodnih filmskih ostvarenja i na koncu ga definiše kao „čovjeka koji je sam sebi najgori neprijatelj i koji sve što čini, čini na svoju štetu“, čime, na neki način, svjesno ili nesvjesno, definiše i vlastitu sudbinu. Kusturicu, zatim, njegov kolega na sceni, Nele Karajlić, predstavlja kao „Maradonu iz svijeta filma“ što svakako ukazuje na autorefleksivnu nit filma, najavljenu već u naslovu, kroz koju će reditelj, zapravo, gradeći Maradonin život, tragati za Maradonom u sebi, onim što ovaj fudbalski genijalac njemu znači, ali i onim što bi sam Kusturica trebao značiti kao „rediteljski Diego Armando Maradona“. „Ova kapela je djelo članova Maradonijanske crkve. Ona održava i simbolizira lik Diega među nama“, kaže u nastavku jedan od pristalica Maradonine crkve u Buenos Airesu. Dakle, Kusturica priču o svome fudbalskom alter egu, započinje njegovom božanskom ulogom, nadasve apsurdnom i bizarnom, ali krajnje realnom i istinitom, da bi potom „Boga“ spustio među ljude i narativ prebacio u tadašnju društveno-političku stvarnost i pripremu Maradoninog govora i kampanje „Stop Bush“: „Vrlo sam ponosan što se kao Argentinac vozim u ovome vozu i što ću odbaciti taj komad ljudskog smeća, Georgea Busha. I zato želim da narod Argentine shvati da stremimo dostojanstvu, a ne nasilju i da samo želimo da odbranimo ono što je naše, ono što je argentinsko i ništa više.“ Istog dana, prvog aprila 2005. godine u Buenos Aires stiže Emir Kusturica kako bi upoznao svoga idola, ali i pronašao sebe u njegovoj borbi.
Kad više od milijardu ljudi skoči u isti trenutak
Kusturica svoju subjektivnu, stilizovanu, poetsku pa i romantiziranu dokumentarističku priču o svome junaku započinje sjećanjem na gol koji je Maradona postigao na Svjetskom prvenstvu 1986. godine. „Veliko je čudo da planeta Zemlja nije iskočila iz svoje orbite, kada je više od milijardu ljudi skočilo u isti trenutak. To je bio trenutak kada smo slavili Maradonin gol koji je postigao protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Zemlja je neometano nastavila svoj put oko Sunca zato što je to bio skok za pravdu. Čak je i sam Gospod umiješao svoje prste (…)“, govori Kusturica dok se „ispod“ njegovih riječi izmjenjuju snimci Maradoninog „leta“ fudbalskim terenom, uz katarzični opis komentatora. Kusturica, dakle, posežući za svojim sjećanjem, vlastitim, ličnim i autorskim komentarom definiše ulogu Maradone, ne samo u fudbalskom smislu, već i onome važnijem, historijsko-političkom, zbog čega je fudbal od najvažnije sporedne stvari, barem na trenutak postao najvažnija glavna stvar, zbog čega je fudbal postao sam život. „Ko je taj čovjek? Ko je taj fudbalski čarobnjak. `Sex Pistols` svjetske fudbalske scene. Žrtva kokaina, koja, ostavljajući drogu, isprva podsjeća na Falstaffa (izmišljenog komičkog lika Williama Shakespearea), a zatim na reklamu za špagete. Da je Andy Warhol živ, siguran sam da bi stavio Maradonu u svoju sepiju zajedno sa Marilyn Monroe i Mao Ce-tungom. Kada bi bio u stanju da cijeli svoj život provede na nogometnom terenu, bio bi sretan čovjek, jer čim sudija odsvira kraj utakmice i El Diego, najveći fudbaler svih vremena, prođe pored korner zastavice, idući ka svlačionici, počinju svi njegovi problemi“, definiše u nastavku Kusturica „svoga“ Maradonu.
Epsko arhivsko putovanje od Boga do đavola i nazad
U posljednjoj deceniji koja je započela naslovom Senna (2010) Asifa Kapadije, dokumentarni film je definitivno potvrdio svoj komercijalni uspon, a sve su učestalije i pobjede ovoga filmskoga roda na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima. Također, u samo jednoj godini, 2015., snimljena su tri dokumentarca o još uvijek najboljim fudbalerima današnjice – Messiju, Ronaldu i Ibrahimoviću, koja su dodatno potvrdila trend popularizacije dokumentarnog filmskog roda, a u istih 12 mjeseci potvrđena je i popularnost muzičkih dokumentaraca o usponu i padu te posljednjim danima ikona popularne kulture kao što su Amy Winehouse (Amy), Kurt Cobain (Kurt Cobain: Montaža pakla) ili Janis Joplin (Janis: Little Girl Blue). Sva tri ostvarenja, definisana kao „arhivske montaže pakla“ koje od neobjavljenih video materijala i privatnih snimaka kreiraju priče o djetinjstvima, muzičkim usponima, nesretnim ljubavima, te kobnim ovisnostima o drogama, osim uspjeha na festivalima rezervisanim za igrane filmove, zabilježili su i zapažen komercijalni rezultat pa je recimo drugo Kapadijino ostvarenje Amy, nagrađeno Oscarom, festivalsku godinu okončalo kao jedno od najgledanijih filmova uopšte.
Za razliku od Kusturice, koji, dakle, otvoreno zalazi u subjektivizam, Kapadia u svome trećem portretskom dokumentarcu, nastoji zadržati distanciranost, ne samo od Maradone kao glavnog protagoniste, već i od sadašnjeg trenutka, s obzirom da je cijeli filmski mozaik Diego Maradona, izgrađen od arhivskih tzv. backstage snimaka koji su nastajali tokom godina, uz naraciju samog Maradone koji se prvi put ogolio pred svojom publikom kao što je to radio na fudbalskom terenu. Ta naracija poput vezivnog tkiva sklapa jednu karijeru, onu fudbalera Maradone, ali i stvara jedan život, onaj grješnika Diega koji je varao svoje ljubavne partnerice, koji se opijao i drogirao sa napuljskom mafijom, tzv. camorrom, te koji se odrekao tek rođenog izvanbračnog sina. Fokusirajući se samo na Maradoninu „epizodu“ u Napoliju, reditelj Kapadia, iz utakmice u utakmicu, iz partyja u party, iz čaše u čašu, iz prevare u prevaru, postepeno uzdiže u nebeske visine fudbalskog Boga, da bi ga nakon pobjede Argentine protiv domaćina Italije na Svjetskom prvenstvu 1990. godine, vratio među ovozemaljske đavole koji moraju otkupiti svoju ljudsku kožu nazad. Negdje između mnogobrojnih utakmica sada oživljenih snimcima sa terena, nikada viđenih snimaka pijanog i razuzdanog Maradone koji se druži sa ozloglašenom mafijaškom porodicom Giuliano, intimnih porodičnih prizora ispunjenih poštovanjem i ljubavlju, Diegovih ispovijesti u kojima razotkriva kako je od nedjelje do srijede partijao, a onda se od srijede do nove utakmice „čistio“, reditelj pokušava pronaći i „uhvatiti“ ljudsko lice u nemilosrdnoj gladnoj zvijeri. U tome mu pomažu privatne VHS snimke izvjesnog Diegovog bliskog prijatelja iz Napulja, a upravo jedna od tih zagubljenih kaseta koja prikazuje Maradonu koji na nekoj zabavi sjedi za stolom i gleda u prazno, najjasnije dokazuje psihološki i duhovni rascjep u kojim se našao ovaj uplašeni dječak prebrzo pretvoren u Boga.
Između Maradone i Diega
„Otkrio sam da postoji Diego, ali i Maradona. Diego je bio nesiguran, ali čudesan dječak. Maradona je bio lik stvoren da se suoči sa potrebama fudbalskog biznisa i medija. Maradona nije mogao pokazivati slabost. Jednom sam mu rekao da bih sa Diegom otišao na kraj svijeta, ali sa Maradonom ne bih napravio ni korak. Odgovorio je: Da, ali da nije Maradone još uvijek bi bio u Villa Fioritu“, otkriva u Kapadijinom filmu Maradonin kondicijski trener Fernando Signorini. Dok ovaj film poput listanja zaboravljenog fotografskog albuma, a posredstvom sjećanja, iznova utjelovljuje, ne samo onoga ko okreće stranice, već i cijelu jednu epohu ružnih frizura i zlatnih satova i naušnica, to sveopšte rasističko „ludilo“ koje se tada budilo na kamenim tribinama stadiona, fudbalsku loptu koja je budila ono najbolje, ali i ono najgore među ljudima, uprkos nasilnom političkom okviru i „poziranjem“ u Vladi Republike Srbije, Kusturičin Maradona traga sa idealiziranom slikom Diega Armanda Maradone, ali i zadire dublje u njegovu intimu, što je posebno uočljivo u sceni u kojoj Diego sa svojim kćerkama i tadašnjom suprugom u jednom lokalnom kafiću, pjeva himnu o sebi „La Mano de Dios“ ili u onoj završnoj u kojoj muzičar Manu Chao, Maradoni na ulici izvodi numeru „La Vida Tómbola“.
Kao filmovi iskupljenja, i jedan i drugi na koncu donose odrješenje i završavaju suzama, istog onoga Diega Maradone koji je sam predriblao cijeli svijet i postigao gol za pravdu.
Jer, i Bogovi plaču. I Bogovi gube. I Bogovi umiru.
