Vertikalni štrih: “Za život cijeli”
Šta je sve dovoljno da jedna predstava zaživi u pozorištu? Da li se na kraju “pita” samo publika, pošto je jasno da u aktualnom scenskom trenutnu, najskuplje ulaznice prodaju raznorazne verijacije stand-up forme? I može li se u teatar uvesti fudbal, pa čak i ako se ovoj “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu” neće pristupiti fenomenološki niti će je se smjestiti u složeni umjetnički kontekst? Pitanja je mnogo, a na ova postavljena bi “navijači” u gledalištu predstave “Za život cijeli” Sarajevskog ratnog teatra, sebično odgovorili da je to čak i neophodno, ali samo ako je glavni lik Željo, jer publika je uvijek u pravu. Iako se dakle jasno odriče autorskog propitivanja fenomena fudbala, a i ne želi kritički sagledavati navijanje smješteno u društveni kontekst koji često podrazumijeva i pitanje nasilja, fizičkog i verbalnog, ona kroz jednostavan historijski pregled postojanja FK Željezničar donosi ono najvažnije, a to je katarza. Pa čak i ako se o njoj govori kao trenutnoj navijačkoj katarzi, ona na kraju, vodiljom plave zrake, pronalazi i put do duhovnog poistovjećenja, navijača sa voljenim klubom, gledatelja sa predstavom.
Predstava koja je nastala prema tekstu Benjamina Hasića, a u režiji Jasenka Pašića, ne počinje osnivanjem FK Željezničar, nego gotovo božanskim otkrivenjem o plavoj boji, koje lik mladog fudbalera i navijača kojeg igra Dino Hamidović, na praznoj sceni iznosi kao jedinu istinu: “Plava je boja unutrašnjeg života i solidarnosti. Boja neba. Boja mora. Boja našeg srca.” Dakle, u ovoj predstavi se osnivanje jednog kluba simbolistički veže s početkom svijeta i dolaskom fudbalske lopte na zemlju koja magnetski okuplja poput misterioznog crnog monolita iz Kubrickove “Odiseje u svemiru”. I to je postupak koji ovoj lokalnoj priči priskrbljuje univerzalniji okvir, što će svakako pomoći i ostalim gledateljima, da barem znatiželjno, ako ne već i emocionalno, prihvate priču o Želji. I ovdje će se moći uočiti i određeni ironijski odmak od popularnosti fudbalske igre, ali on nažalost neće doživjeti svoj odlučniji razvoj, dok će predstava zadržati suptilni humor koji će moći zaigrati u tragičnim i emocionalnim historijskim utakmicama.
“Ima li išta apsurdnije od slijedeće situacije? 22 čovjeka koji 90 minuta nabijaju loptu na omeđenom travnatom terenu, sa dubokom, neizmjernom vjerom da je trenutak u kojem ta lopta pređe kredom nacrtanu liniju nešto najbitnije na svijetu?”, upitati će gledatelje prvi pripovjedač kojeg igra Sead Pandur. Ovdje je važno napomenuti da glumci neće nositi stalna imena likova, već će preuzimati uloge kako to historija bude nalagala, ali niti jednog trenutka neće prestajati biti radnici, fudbaleri, navijači. Oni će biti i ostati: Sead Pandur, Davor Sabo, Adnan Kreso, Kemal Rizvanović, Jasenko Pašić i Dino Hamidović. Od rigoroznog trenera Milana Ribara (igra ga Adnan Kreso), do umjetnika na terenu Ivice Osima (Davor Sabo), od 1903. godine i Mostara u kojem je “zaskakutala prva fudbalska lopta”, preko 1972. i Željine šampionske titule Jugoslavije, Videotona i polufinala Kupa UEFA, do Manijaka i prvog vođe i heroja Dževada Begića Đilde (Kemal Rizvanović).
Negdje usput će se možda steći dojam da tekst predstave samo vjerno slijedi Wikipediju i prezentuje ono što se već zna o nastanku i razvoju FK Željezničara, što i nije daleko od istine, ali ono što izaziva bilo kakav osjećaj prema tim činjenicama, jeste, prije svega njihova glumačka interpretacija kojom se nije pretjerano pokušavalo psihološki prodrijeti u likove i odnose, već je fokus igre stavljen na autentičnost prikaza vremena i osoba koje su kroz to vrijeme prošle. Često posežući za imitacijom, glumci neće stvarati novog Ribara, Osima, Đildu, već će njihove postojeće fotografije, snimke ili nepoznate anegdote, prenositi vjerno na scenu, oživljavajući ih tako u istom, ali opet drugačijem, teatarskom obliku, da bi mogućnost njihovoj prepoznavanja na neki način produživala stvarne i prekinute sudbine.
Mizanscensko rješenje jeste zapravo centralna tačka u rediteljskom konceptu, s obzirom da dolazi iz otvorenog scenografskog procesa, gradnje parne lokomotive kao simbola kluba, ali i njenog rušenja u periodima ratnog zla, što ne samo da glumcima dodjeljuje doslovnu, a opet metaforičku aktivnost na sceni, već i idejno uzdiže predstavu izvan sporta i historije. Naime, gradeći jednu lokomotivu, radnici grade i cijeli svijet, državu grad i fudbalski klub, ostavljajući svoj život za taj teški crni čelik, i dok građenje traje znatno sporije i teže, rušenje je naravno lakše i brže. Građenje podrazumijeva priču, veselje i hrabrost otvorenih lica, dok je rušenje svedeno na čarapu preko glave koju su nosila ramena fašizma i čija rušiteljska obijest razdvaja navijače od huligana.
Također, evolucija Željenog čovjeka će početi od bezličnih bijelih potkošulja da bi stigla do plavih dresova, dok će se pokret, osim praćenja naracije, nastojati dodavati sa zvukom, a vrhunac te “saradnje” će se najbolje prepoznati u trenutku udaranja čekića u teški čelik. Muzička podloga će uporedo radiofonski oblikovati izgrađeni svijet, često zadržavajući napetu, postapokaliptičnu, horor atmosferu, kakva i jeste zaštitni znak kompozitora Adisa Kutkuta Billaina, koja će povremeno zaista djelovati kao nepripadajuća, ali koja će uspješno animirati mračne dijelove historije čovjeka i njegovog kluba, ne dopuštajući dominaciju energičnih navijačkih pjesama.
Iako je to jasno bila rediteljska namjera da se teatarski prostor barem rekvizitom obilježi kao fudbalski teren, pa se posegnulo za ogradom kojom će se na kraju odvojiti gledalište od scene, kao tribine od terena, uz vrlo ekonomično iskorištenu ulogu transparenata kojima je dodijeljena i društveno-politička uloga, nije baš jasno da su reditelj i akteri željeli predstavu preobraziti u utakmicu. I to ne u sam meč, već u sve ono što predstavlja dušu jedne fudbalske utakmice. Jedan trenutak navijačkog ludila, jedno agonično hvatanje za glavu, jedna vječna pjesma “ko život cijeli”… Život koji će se nakon svega nastaviti jer kako to reče mladi i talentovani Dino: “Plava je boja našeg srca”.
