Bruno Bokšić je diplomirani politolog, motivacijski govornik, edukator za mlade i avanturista sa kojim smo razgovarali o El Camino Santiagu. Ovaj mladi Mostarac uputio se na 267 kilometara dugu avanturu na prijedlog prijateljice iz Rusije, zajedno sa još dvoje njenih poznanika.

Put u El Camino ili “Put svetog Jakova” nekada je bilo popularno katoličko hodočašće koje je imalo različite rute, a svaka je vodila u Santiago de Compostelu – grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova, a
najpoznatija ruta je ona iz pravca Francuske koju je UNESCO 1993. proglasio svjetskom kulturnom
baštinom.

Danas je ovo hodočašće na koje se ne ide iz religioznih razloga nego iz duhovnih i
razvojskih, a Brunina grupa krenula je radi nekih životnih potvrda i odgovora.

Put životnih potvrda i odgovora

Bruno kaže da su prvi dani bili najteži jer se nisu svi međusobno poznavali a bilo je nužno da djeluju kao tim.              Pitali smo ga da li je bilo trenutaka u kojima je htio odustati:

Bio je jedan dan koji nije bio naročito težak, ali je meni bio tako težak, nešto kao kad je u Mostaru jugo pa ti se ne da ni živjet, ni disat. To je bio, ja mislim, dan broj 5. Tada smo ušli u Španjolsku. Imali smo neku tešku planinsku stazu, ja sam u sebi samo ponavljao izreku: “It is not the mountain we conquer but ourselves”. Samo pičiš dok ti ne prođe taj osjećaj. Nakon nekih 7-8 kilometara i prve kave to jutro, sam napokon došao sebi. Ostali dani su bili i lagani i teški, ali više nekako psihički, nego fizički.

Eminem kao motivacija

Pripreme za polazak podrazumijevale su treninge pješačenja po 10-15 kilometara sa teretom od 5-7 kilograma i to, u najboljem slučaju, svaki dan. Psihička priprema je bila važnija a ona je
podrazumijevala da se osigurate da imate dovoljno velikih, motivacijskih pjesama na mobitelu.

Bruno i ekipa preferirali su Eminema koji im je davao snagu i da trče. Inače, tokom avanture, ova četvorka
dnevno je pješačila po 30-40 km.

Druženje sa Brunom iskoristili smo i da s njim porazgovaramo o mladim ljudima, njihovim ambicijama,
perspektivama… Bruno je proputovao veliki dio Evrope razgovarajući sa mladima pa danas
zarađuje pišući tekstove u kojima promiče aktivizam, proaktivnost i upornost pri realizaciji vlastitih
ciljeva.

Borba sa vjetrenjačama

Niko od nas mladih nije kriv za situaciju u kojoj smo se našli u Bosni i Hercegovini. Ali to što nismo krivi ne znači da nismo odgovorni. A razlika je u tome da, recimo, živiš u stanu, u nekoj velikoj zgradi. Neko dođe i ostavi ti dijete pred vratima. I sad – sto stanova a zapalo baš tebe, a nisi ti kriv. Ali ako pustiš to dijete da umre, ti si odgovoran. Tako da, i situacija u državi kakva god da jeste, nismo krivi ali imamo odgovornost da promijenimo, jer nema ko drugi. Sve stvari o kojima pišem na blogovima su iz mog ličnog iskustva, i sve što pokušavam i radim, pokušavam raditi sa integritetom.

Na pitanje odakle crpi motivaciju za svoju borbu sa vjetrenjačama, Bruno odgovara:

Na početku, kakvu god motivaciju nađeš, uzmi je. U početku je to najčešće inat. Kad ti neko kaže da nešto ne možeš pa se ti zainatiš da napraviš to. Ali inat ne traje toliko dugo. Ono što mene goni, ono što pali vatru u mom stomaku je moja osobna vizija gdje sam ja kroz godine i godine neke introspekcije, putovanja i predavanja koja sam radio po čitavoj Evropi, shvatio da je moj životni san promijeniti situaciju u Bosni i Hercegovini, počevši od Mostara pa onda u čitavoj državi. To je neki dječački san i borba sa vjetrenjačama, ali koji je danas razlog zbog kojeg ja živim. Da nemam to, ja ne znam gdje bih danas bio.

Bruno priznaje da je nekad manje, nekad više teško, da ima dana u kojima se pita zašto mu to sve
treba, ali onda se prosto sjeti da je jedini razlog zbog kojeg može biti sretan u životu, je ostvarivanje
svoje vizije.

Na kraju vam preporučujemo da, ukoliko vam nedostaje ideja šta da učinite sa svojim slobodnim
vremenom, posjetite Brunin blog jer možda upravo njegovi tekstovi počnu mijenjati vašu svijest.


Darko Marić