Dvije cifre trenutno zaokupljaju pažnju muzičke javnosti u regionu — svaka na svoj način odražava duh vremena u kojem živimo. Prva je 700.000, broj streamova koji je do sada prikupio AI bend The Velvet Sundown na Spotifyju. Druga, još spektakularnija, jeste očekivanih 500.000 posjetilaca koje će, prema najavama, okupiti MPT na koncertu na Hipodromu ove subote.
Naizgled nespojive, ove dvije brojke predstavljaju dvije strane iste medalje — senzacionalizma, masovnosti i digitalnog doba u kojem muzika, više nego ikad, postaje brojka, algoritam i spektakl. Ipak, kao nekome ko se muzikom profesionalno bavi, moram priznati da se na ove vijesti – koliko god bile fascinantne – ne obazirem mnogo. Štaviše, ne dopiru do mene (a možda bi i trebale!).
Zašto? Više je razloga.
Prvi razlog – zato što već godinama radim na nečemu što je potpuno izvan radara velikih cifara i masovnih naslova. Kao urednik radijske emisije BH Demo Lige, imao sam priliku dubinski istražiti domaću nezavisnu scenu i otkriti više od 200 aktivnih muzičkih projekata širom Bosne i Hercegovine. Radi se o mladim, alternativnim muzičarima i bendovima koji tiho, ali uporno grade svoju publiku, prave festivale, izdaju albume, sviraju turneje – i sve to bez institucionalne podrške, bez viralnih momenata i bez pretvaranja u senzaciju.Oni možda još nisu došli do svojih “700.000 streamova” ili “500.000 ljudi”, ali svakom probom, svakom svirkom i svakim objavljenim singlom pokazuju da entuzijazam nije mrtav. Naprotiv – na tom entuzijazmu ova scena živi i raste. I možda u tome leži najvažnija cifra – nevidljiva, ali stvarna. Ona koja se ne broji klikovima, već ustrajnošću, idejama i zajedništvom.
Drugi razlog – onaj zbog kojeg pišem ovaj članak jeste osvrt na sedamnaesto izdanje INmusic festivala, koje je održano od 23. do 25. juna na zagrebačkom Jarunu. Festival je i ove godine okupio hiljade ljudi, ponudivši odličan lineup – o kojem će biti riječi nešto kasnije – ali ono što ga je posebno obilježilo bila je atmosfera zajedništva, brojnost publike i snažne poruke koje su odzvanjale sa tri stagea.
Jedna od najsnažnijih poruka stigla je od Seuna Kutija, sina legendarnog Fele Kutija i headlinera drugog dana festivala zajedno sa bendom Egypt 80. „Svijetu treba više muzike, više kulture i manje rata! Treba osloboditi Palestinu, Kongo i Sudan — ali to ćemo uraditi oslobađanjem Evrope,“ poručio je Kuti, izazvavši snažne reakcije publike. Ove riječi bile su više od trenutnog aplauza — bile su poruka svrhe i misije koju INmusic godinama dosljedno njeguje. U vremenu kada Evropa, kao i ostatak svijeta, klizi prema novim oblicima fašizma, ekstremizma i isključivosti, festivali poput ovog postaju male, ali moćne zone otpora. Prostor slobode, solidarnosti i kulture. Jer svi koji se ozbiljno bave muzikom znaju: muzika može mijenjati svijet. Samo je treba slušati — pažljivo.
Muzički gledano, festival je ponudio impresivnu žanrovsku lepezu, pažljivo raspoređenu na tri bine: Main, World i Hidden stage. Main stage je, očekivano, privukao najveći broj posjetilaca jer su na njemu nastupili gotovo svi headlineri festivala. World stage donio je raznovrsnost opuštenijih tonova, ali i dašak world musica, uz poneku žanrovsku iznimku koja je razbila ugođaj očekivanog. Ipak, za nas koji smo skloniji alternativnom zvuku, Hidden stage je bio pravo otkriće – ili bolje rečeno, glavno odredište tokom sva tri festivalska dana. U šatoru Hidden stagea, zahvaljujući bogatom programu regionalne alternativne scene i nastupima izuzetno zanimljivih bendova, atmosfera je često dosezala tačku usijanja. Naravno, nisam stigao poslušati sve bendove. Najvećim dijelom zbog vrućine, a dijelom i zbog saobraćajnih gužvi, bendovi koji su nastupali u ranijim terminima, na moju žalost, ostali su van mog festivalskog iskustva. Ono što ove godine mogu zamjeriti INmusicu – a što mi posebno upada u oči kao nekome ko redovno prati alternativnu scenu u regiji – jeste izostanak ijednog benda iz Bosne i Hercegovine na lineupu. Redovno se na ovom festivalu predstavljaju izvođači iz svih država bivše Jugoslavije, ali BiH kao da sistematski ostaje po strani. A to je, smatram, velika nepravda – jer kvalitet naše alternativne scene ne samo da ne zaostaje, već u mnogočemu ravnopravno stoji uz rame bendovima iz Srbije, Hrvatske, Sj. Makedonije ili Slovenije. Garantiram to kao neko ko je imao priliku više puta gledati te bendove uživo!
Krenimo po danima.
Prvi dan smo stigli pred kraj nastupa zagrebačkog indie-pop sastava Lika Kolorado na World stageu. Srećom za sami kraj ostavili su i meni dvije najdraže pjesme – Sigurno i Smiješ zaurlat – tako da sam na festival ušao rasplesan i osvježen lakoćom i optimizmom kojim zrači ovaj bend. Po riječima prijatelja koji je festivalske kapije otvorio (Gojko pozz), ono što smo propustili je dalo naslutiti da će ovogodišnji INmusic biti vrhunski. Na Main stageu je u 16:45 izašao rumunjski Dimitri’s Bats, a malo iza njih na World stageu i Škofja Loka. Zatim je energični alt-rock bend Monohrom zauzeo Main stage. Prva ozbiljnija količina publike došla je na nastup Yard Acta – britanskog post-punk benda koji je u svoj nastup uložio mnogo energije, a ni velike rampe između publike i bine nisu smetale za odličnu interakciju. Ukazali su i oni na važnost prekida agresije na Palestinu, čime su dodatno doprijeli do publike. Na Hiddenu je za vrijeme nastupa Yard Acta nastupao bend Linija 109, a koji je nastupio kroz program predstavljanja bendova Supervala, projekta koji promovira mlade bendove. Dalje je nastupao pravi predstavnik world musica i to baš na World stage, bend Mitsune. S obzirom na to da sam ovaj sastav slušao nedavno na PIN showcase festivalu u Skoplju, te da me tada njihova muzika nije privukla, njihov nastup sam preskočio da bi stigao do Hidden stage pred početak nastupa slovenskog Balansa. Baš na veoma žestokom nastupu ovog post-punk benda sa dosta eksperimentalnim momentima (muzički i performativno u ravni sa sarajevskim samo Srce) sam shvatio da će Hidden stage privući zavidan broj ljudi. Nakon Balansa, pozornost skoro svih posjetilaca INmusica bila je usmjerena na probijanje do Main stagea, gdje se za svoj nastup spremala ekipa prvog headlinera festivala, benda Fontaines D.C. Uslijedio je nastup kakav se i očekuje od jednog od ponajboljih indie-rock i post-punk bendova na svijetu. Ono što je uslijedilo nekih 45 minuta nakon početka nastupa Fontainesa bilo je dovoljno da me odvuče od prvih redova Main stagea – oduševljenje mojih prijatelja nizozemskim noiserock triom Texoprint na Hidden stageu. Sirov zvuk i intenzivan nastup držali su pozornost do zadnjeg odsviranog akorda. Zbog silne energije izgubljene u šutkama na nastupu Texoprinta, žrtvovao sam odlazak na The Streets na Worldu, ali sam bio spreman za Air, koji je to veče zatvorio Main. Glavna okosnica njihovog nastupa bio je kultni album Moon Safari, koji je kombinacija ambijentalnog indie popa, elektronike i trip hopa. Sve to je pratila sjajna vizualna produkcija, koja je njihovim pjesmama davala posebnu dimenziju. Za sami kraj programa prvog dana, nastupio je Yard, na Hiddenu, ali željan senzacije zvane Silent disco, taj nastup sam propustio.
Drugi dan festivala donio je sličnu dinamiku. Na lokaciju sam stigao taman na odličan, čvrst i energičan nastup internacionalnog sastava Lelee, benda stacioniranog u Sloveniji, koji je nastupio na World stageu. Uprkos tome što je riječ o pozornici s najmanje hladovine, Lelee su uspjeli okupiti publiku, natjerati je na ples i izvući iz udobnosti sjene – što govori dovoljno o atmosferi koju su stvorili.Prije njih, na istoj pozornici, nastupao je i Tidal Pull, dok su Main stage otvorili Bugari Hayes & Y. Nešto kasnije uslijedio je i nastup slovenskog kantautora Nejca Pippa, koji se predstavio uz pratnju benda. Plešući s nastupa Lelee, zaputili smo se prema pravoj world music senzaciji – Seun Kuti & Egypt 80. Donijeli su dašak afro beata umotanog u funky groove, stvarajući pulsirajuću, ritmičnu atmosferu na Main stageu. U pauzama između pjesama, Seun, baš kao i njegov otac Fela Kuti, propovijedao je snažne poruke mira, slobode i društvene odgovornosti, čime je dodatno produbio doživljaj nastupa. Dok sam sjedio i upijao energiju, na Hidden stageu je domaći bend Prosti prst u vrlo dobrom svjetlu predstavio svoj autorski materijal. Na njihov se nastup nadovezao onaj korejskog punk sastava Sailor Honeymoona, čiji je neiovativan performans, paradoksalno, samo istaknuo koliko je naša regionalna scena kvalitetna i u pojedinim aspektima ispred nekih svjetskih centara s daleko većim kulturnim kapitalom. Nije mi trebalo dugo da se vratim na Hidden stage – počinjao je odlični makedonski bend Vagina Corporation. Pokazali su nam momci da se u Makedoniji svira žestoko: distorzirani punk, krautrock, pa i vrhunska psihodelija u snažnoj, uigranoj izvedbi. Prijelaz na lagani soul koji je Michael Kiwanuka ponudio na Main stageu bio je sve samo ne lak. No, za one kojima je zvuk bez distorzije bliži, siguran sam da je njegov nastup bio prava audio-vizualna poslastica. Ipak, Ki Klop me osobno više privukao, pa se na Kiwanukinom setu nisam dugo zadržao.Hidden stage je nastavio oduševljavati – iz nastupa u nastup postajao je sve puniji, zagušljiviji, ali u onom najboljem mogućem smislu. Upravo je ta atmosfera doprinijela da nastup Ki Klopa donese novu dimenziju indie-disca: žešću, snažniju, energičniju.Nakon toga na red je došla i Kim Deal, ali ja sam imao druge planove – konkretno, biti u prvim redovima na Kasabianu. Za nekoga tko je sat i pol skakao, ulazio u šutke i udisao prašinu euforije, neočekivano otkazivanje Kings of Leon i ubacivanje Kasabianau lineup pokazalo se kao pun pogodak.Svojim setom i besprijekornim grooveom – kojeg su otvorili snimkom legendarne “Hey Jude” – pokazali su da moderni britanski zvuk nikad ne izlazi iz mode. Plesno, nabijeno energijom i precizno – baš kako treba.I taman kad pomisliš da je to to za jedan dan, nakonLeleea, Seun Kutija, Vagina Corporationa, Ki Klopa i Kasabiana, dolazi nešto što testira fizičke granice svakog obožavatelja tvrđeg zvuka – dolazi Press Club. Pogodite gdje? Naravno, opet na Hidden stageu. Australski bend predvođen razigranom frontmenkom, koja bez zadrške skače u publiku, zapalio je šator žestinom, divljinom i sirovom ljubavlju prema svirci. Bio je to nastup koji je sve prisutne ostavio bez daha – i jasno dao do znanja da će se sljedećeg jutra spavati barem do podneva.
Treći, ujedno i posljednji dan sedamnaestog izdanja INmusic festivala, dočekan je na izmaku snaga. Ko nije taktički rasporedio energiju, morao je pažljivo planirati da bi doživio željene izvođače s maksimalnom pažnjom i prisutnošću. Neki (ja) su zato morali žrtvovati – sigurno fenomenalne – nastupe Stereosistera, Bhukhuraha, Žena, The Murder Capitala, Krakatoa, Dunija i The Pilla. Na Main stageu, po mom rasporedu, dan je otvorila američka alt-rock kantautorica St. Vincent. Veteranka scene koja nastupa još od 2003. godine ponudila je snažan, zabavan set pred publikom koja je, čini se, baš treći dan bila najbrojnija.Nakon nje, na Hiddenu, uslijedio je beogradski hardcore bend Neven – ortodoksni, žestoki, sirovi. Nažalost, kao i prošlog puta na njihovom koncertu u Zagrebu, ponovo su ih zadesili tehnički problemi. Ovaj put ostali su i bez svjetla i bez zvuka, ali vrijeme koje su dobili iskoristili su maksimalno. Napravili su paklenu atmosferu i još jednom dokazali da će na regionalnoj sceni ostati još dugo. Zagreb će, bez sumnje, dočekati njihovu pravu, tehnički potpunu verziju. Zbog neplaniranih zastoja na Nevenovom nastupu, uspio sam stići i na početak Foster the People, koji su na World stageu rasplesali ogroman broj okupljenih. Njihov vedar, razigrani indie-pop savršeno je sjeo trećednevnom umoru publike. A zatim je uslijedilo nešto posve drugačije – i moguće festivalski najposjećenije ove godine. Kulminacija trodnevnog festivala – bristolske trip-hop legende Massive Attack. Ovaj nastup ostat će urezan u pamćenje ne samo zbog vrhunske muzike i produkcije, nego i zbog moćnog audio-vizualnog performansa. Hipnotizirajući ritmovi pratili su snažne poruke koje su odzvanjale s velikog ekrana: potresne slike iz Palestine, uz poruke koje kritiziraju sile što svijet guraju u sunovrat. Publika je na početku tražila načine da se ponaša – prvo su to bili suzdržani plesni pokreti, a potom su se, uz pojavljivanje negativaca današnjeg vremena na ekranu, pretvorili u zvižduke i povike poput: “Free, free Palestine!”. Emotivno snažno, politički jasno i estetski moćno – Massive Attack još su jednom pokazali zašto su posebna kategorija u festivalskom svijetu.Za kraj, kao idealan kontrapunkt, festivalski šator zatresli su Nemeček – prvaci regionalne fuzije etno zvuka, krauta, noisea i psihodelije. Njihov nastup bio je savršen kraj za one koji vole kada se granice žanrova brišu, a zvuk probija tijelo i um.
Zaključno, sedamnaesto izdanje INmusic festivala pokazalo je da muzika i dalje ima snagu okupljati, nadahnuti i poslati poruku – i to bez konfeta, spektakla i pozlaćenih limenki piva. Jer, recimo to iskreno: trodnevni INmusic koji dovede četrdesetak izvođača možda naplaćuje (craft) pivo 5 eura, ali jedan, jednodnevniMPT ga bez pardona prodaje za 7. Pa ti biraj.
Zato, INmusic ekipo, ako već možemo dobiti Seun Kutija, Fontaines D.C. i Massive Attack i druge u tri dana – zar nije vrijeme da dobijemo i barem jedan bend iz Bosne i Hercegovine? Ili dva. Ili pet. Zagreb nam nije daleko, a naši bendovi su više nego spremni – sa zvukom, stavom i energijom koja se idealno uklapa na Hidden, World ili Main stage.
Vidimo se 2026. – ovaj put i s nekim iz Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Mostara… dogovoreno?
