S obzirom na to da smo u prazničnom periodu godine u kojem će sretniji imati slobodne dane a nesretniji izgovor da budu malo ljeniji nego inače, preporučujemo da svoje vrijeme obogatite filmovima. U narednih nekoliko dana predstavljat ćemo filmove različitih žanrova, a vaše je samo da fokus držite na Omladinskom.

 

Preporuka No3: Blackkklansman

Nakon više od decenije snimanja ispodprosječnih, ponekad i katastrofalno loših filmova, činilo se da je najznačajniji i najpoznatiji američki crni redatelj Spike Lee izgubio umjetnički intenzitet koji je krasio njegova najbolja djela i da možda više jednostavno nema ništa relevantno autorski za reći. I onda, kada se činilo da je na putu da se pridruži mnoštvu posrnulih filmskih velikana, Lee nam predstavlja svoje novo djelo “Blackkklansman”, koje ne samo da opovrgava navedenu sumnju već je njegov novi film ujedno jedno od najboljih američkih ostvarenja godine. Također, vrijedi spomenuti da je “Blackkklansman” osvajač nagrade Grand Prix, velike nagrade žirija na posljednjem Canneskom filmskom festivalu. Sa ovim djelom, Lee potvrđuje ne samo da i dalje ima šta za reći već da je možda relevantniji nego ikada.
Priča “Blackkklansman-a” bazirana je po istinitom događaju i spada u onu kategoriju apsolutno nevjerovatnih stvarnih događaja koji, da se nisu zaista dogodili” bili bi smatrani previše nevjerovatnim i samim tim neuvjerljivim.

 

Radnja filma

70-e su godine 20-og vijeka. Ron Stallworth je mladi američki crnac koji postaje prvi crni policijski oficir u gradu Colorado Springs. Raspoređenost na uglavnom kancelarijske zadatke u policijskoj stanici Rona ga ne zadovoljava. Željan je akcije. Neće trebati dugo prije nego što dobije priliku. Šef stanice Bridges šalje ga na tajni zadatak praćenja Kwame Turea, dugogodišnjeg aktiviste i bivšeg vođe Crnih pantera koji stiže u grad kako bi održao govor ispred Crne studentske unije koledža Colorado. Istovremeno, Ron primjećuje u lokalnim novinama oglas za regrutiranje kadra za Ku Klux Klan. On poziva broj, pretvarajući se da je bijelac. Kada dobije poziv da se pridruži grupi, predlaže Bridgesu da nastave s istragom. Problem je što je Ron crnac, tako da istrazi pridružuje kolegu Flipa, koji će se pretvarati da je on tokom stvarnih susreta s članovima Klana.

 

“Blackkklansman” je ostvarenje koje nam donosi Leeja u punoj stvaralačkoj snazi. Možda je optimizam koji je crnoj populaciji Amerike donio predsjednik Obama smekšalo i otupilo redateljevu oštricu tokom godina. Ili se radilo o zamoru. Teško je otkriti istinske razloge vrlo loše posljednje filmske dekade u karijeri Spike Leeja. Ali čini se da mu je dolazak Trumpa na vlast, rasistički neredi u gradu Charlottesville kao i razvoj pokreta Black Lives Matter povratilo staru autorsku energiju. Sa “Blackkklansman-om” Lee daje jasnu poruku – prije 40 godina, radikalni rasizam u Americi je bio na izdisaju i onda mu je bio dopušten povratak. Taj povratak je bio rezultat političkog i kulturnog neuspjeha, nedostatka opreznosti i nedovoljne angažiranosti tadašnjih crnih državnih dužnosnika u ukazivanju na oprez. Lee također osuđuje i medije koji su dopustili radikalnim rasistima pristup masovnim komunikacijskim mrežama, nebitno da li su to činili zbog neznanja ili svjesnog saučesništva. Također, Lee otvoreno proziva i Hollywood, tj. njegovu istoriju tretiranja rasnih pitanja, počevši od zloglasnog rasističkog klasika “Rađanje nacije” pa sve do filma “Prohujalo s vihorom” koji je otvoreno veličao južnjačku vojsku u Američkom građanskom ratu. I mada je riječ o događajima od prije 40 godina, redatelj ih sasvim jasno povezuje s aktuelnom situacijom u Americi i činjenicom da je kulturni i institucionalni rasizam u toj zemlji daleko od nestanka. Ali ono što ostavlja najsnažniji dojam je činjenica da je “Blackkklansman” i pored teških tema koje obrađuje, zapravo vrlo dinamičan i zabavan film, na momente čak i karikaturalan. Spike Lee nije tako uspješno spojio svoje tematske preokupacije sa ležernim i suzdržanim pristupom istim još od vremena svog i dalje najboljeg filma “Učini pravu stvar”.

 

Pogledajte prvi Blitz Screen

 

Preporuka No4: Naslijeđeno zlo

Neuništivi žanr američkog horora već više od dekade, kao po nekoj formuli prati ista sudbina. U ogromnom mnoštvu potpuno bezvrijednih ostvarenja, od kojih se veliki broj može okarakterizirati kao čisti treš, uvijek se pojavi jedno vrhunsko djelo koje kvalitetom uspijeva nadići restrikcije žanra. Prošle godine je to bio senzacionalni film “Get Out”, a ove godine činilo se da će tu titulu ponijeti uistinu sjajni i inovativni film “Tiho mjesto” u režiji Johna Krasinskog, još jednog glumca koji se odlučio okušati u režiji. No pokazat će se da 2018. godina ipak neće biti tipična godina za američki horor. U režiji ponovo debitanta Ari Astera dolazi ostvarenje “Hereditary” ili “Naslijeđeno zlo” koje ne samo da je drugi izvrstan horor godine, već i jedan od najuspjelijih američkih filmova protekle 2018. godine.

 

Radnja filma

“Naslijeđeno zlo” počinje sa scenom sahrane. Preminula je Ellen, majka Annie Graham, priznate umjetnice specijalizirane u izradi minijaturnih, nerijetko uznemirujućih kućica za lutke baziranih na ljudima, događajima i prostorijama iz njenog života. Anniena majka je bila hladna, distancirana osoba koja nikada nije imala blizak odnos s kćerkom kao ni sa ostatkom obitelji Graham, Annienim suprugom Steveom i sinom Peterom. Jedina osoba kojoj se čini da istinski nedostaje Ellen je Charlie, Anniena kćerka. Kao i njena baka, i Charlie je distancirana osoba sa čudnim hobijima, od crtanja vrlo mračnih slika pa do odsijecanja glava mrtvim pticama. Nakon što druga smrt pogodi obitelj Graham, Annie se sprijatelji sa Joan, na prvi dojam prijatnom ženom koju je susrela na savjetovanju za osobe koje su doživjele ili preživjele neku tragediju. Joan je upoznaje sa okultnim naukama, odnosno s načinom na koji će možda moći komunicirati sa preminulima. Iako u početku skeptična, Annie ipak počinje vjerovati što će zabrinuti pasivnog supruga i već ionako prilično istraumatiziranog sina. Neće trebati puno vremena da sve skoro doslovno ode “kvragu”.

 

“Naslijeđeno zlo” kontemplira da je neka društvena zajednica, pogotovo obitelj, u svom fundamentu samorazarajuća. Dom nije utočište već nestabilna kula od karata nagrižena iznutra. Kada bi se film redatelja Ari Astera u potpunosti ogolio od horor elemenata, ono što bi ostalo bila bi i dalje vrlo snažna i mračna priča o imploziji i razaranju porodice. Dok brojni žanrovski autori nastoje iznjedriti nove ili pokrenuti stare načine za izazivanje straha, čini se da Aster ne mora tražiti svoja čudovišta u ormaru. Za njega nema ništa strašnije od obitelji koja se mijenja. S obzirom da je riječ o debitantskom ostvarenju, redatelj pokazuje zavidan nivo suzdržanosti, zrelosti i kontrole nad svojom vizijom. No, veliki dio zasluga za uspješnost filma “Naslijeđeno zlo” ide i zaista fantastičnoj glumačkoj postavi, naročito maestralnoj Toni Collette u jednoj od najboljih glumačkih izvedbi godine. Collette, skoro punih 20 godina nakon filma “Šesto čulo”, ponovo se vraća priči o duhovima. Njen višeslojni, zastrašujući i nepredvidljivi portret Annie Graham stavlja je ravnopravno uz nastupe nekih od najvećih glumačkih ikona horor žanra, poput Sissy Spacek u “Carrie” (Keri), Jamie Lee Curtis u “Noći vještica”, Mie Farrow u “Rosmerinoj bebi” i naravno Linde Blair u “Istjerivaču đavola”. Kada je film “Naslijeđeno zlo” početkom godine premijerno prikazan na filmskom festivalu Sundance (Sandens) pompozno je najavljivan kao “najstrašniji film generacije”. S obzirom da se filmski producenti konstantno razbacuju s takvim hiperboličnim epitetima, malo ko je te riječi shvatio ozbiljno. No, možda vrijeme pokaže da to ipak i nije bilo toliko daleko od istine.