Jedan od najboljih romana svih vremena i uz Bibliju najprevođenija knjiga na svijetu, priča o bistroumnom vitezu Don Kihotu od Manče, djelo je španskog pisca Miguela de Cervantesa.

U historiji književnosti postoji mnogo knjiga koje su napravile bum kad su izašle, ali nijedna nije uspjela u tome koliko čuveni Don Kihot. Već 1605. godine kada je objavljen prvi dio, knjiga je doživjela šest izdanja, a za vrijeme piščeva života još devet. Osim toga, Don Kihot je prva knjiga koja je doživjela svoj apokrif od nepoznatog pisca koji je tim svojim nedjelom natjerao Cervantesa da napiše stvarni nastavak romana o vitezu. Kada je pisac umro, Don Kihot je nastavio harati Evropom a kasnije je uspio pokoriti i cijeli svijet.

Niko prije i niko poslije Cervantesa nije pokazao tako duhovito i istovremeno tako istinito onu ljudsku borbu što je svako od nas vodi, a to je borba između onoga što bismo mi voljeli i onoga što nam život pruža.

Alonso Quijano ili Alonso Quesada, niži španski plemić koji je živio sa velikom vjerom u viteške romane odlučuje jedan dan da se samoproglasi za viteza lutalicu i za tu priliku uzima ime Don Kihot od Manče. Opremljen slabo i smiješno, na konju mršavom i iznemoglom, u pratnji lakomog i neplemenitog perjanika Sancha Panse, Don Kihot obilazi svijetom u potrazi za pustolovinama te upada u razne nevolje iz kojih uglavnom izvlači deblji kraj. Ono što je u tome predivno jeste vitezov duh kojem nikakva nezgoda i nikakav poraz, a ima ih priličan broj ne mogu slomiti. Sve do pred sami kraj drugog dijela, vitez od Manče živi sasvim slobodno prema svojim vlastitim idealima što je neostvarena želja skoro svakog pojedinca koji je ikada živio na zemlji.

U današnje doba, čitati bistroumnog viteza od Manče ravno je stavljanju melema na ranu jer ma koliko budalast bio, Don Kihot je ono za čim svaki iole normalan čovjek čitav svoj život teži.

 

Ulomak iz romana Don Kihot

Iako je teško odabrati papus, jer cijeli svijet i život Don Kihotov su inspirativni i duhoviti, navodimo jedan da bismo vas motivisali da pročitate ovo remek-djelo:

 

A sa šljemom, konjem i konjanikom što ih je don Quijote ugledao, bješe ovako: bila su u tom kraju dva sela, a od njih je jedno tako maleno da nije imalo ni ljekarne ni brijača, a drugo je do njega imalo. Tako je brijač iz većega sela posluživao i manje selo. Tamo treba sad jednom bolesniku pustiti krv, a jednoga čovjeka obrijati, pa brijač krenuo na put i ponio svoju mjedenu pliticu. Dogodi se onda da baš počne promicati kiša, te brijač, da mu se ne skvasi šešir, koji je valjda nov bio, metnuo na glavu pliticu, a ona se, kako je čista, blista na pol milje. Jaše on, kako je Sancho i rekao, na sivu magarcu, te zato se don Quijotu pričini da onaj jaše grošasta čilaša, i da mu je zlatan šljem na glavi, jer što god vidi, udešava on po svojem mahnitom vitezovanju i zlosretnim svojim mislima. A kad opazi da se jahač primaknuo, ne progovori s njim ni riječi, nego uperi ražanj, te što god Rocinanta noge nose nasrne na njega, da ga naskroz probode. Ali kad mu se približi, zavikne, zastajući u bijesnoj trci:

— Brani se, ropska dušo, ili mi od svoje volje predaj što s tolikim pravom pripada meni!

Kad brijač opazi da navaljuje na njega onakva sablast o kojoj nije ni mislio ni sanjao, nije znao ni kud ni kamo, da se očuva od ražnja, nego se zbaci s magarca; a nije još ni zemlju dodirnuo, i već odskoči brže no jelen, te poletje niz polje ravno, da ga ni vjetar dovitlao ne bi.

Postoji nekoliko prevoda ovog romana, a prema mišljenjima stručnjaka, jedan od najboljih je onaj Ise Velikanovića.

Poslušajte šta je još o ovom slavnom romanu rekao Boris Lalić:


Emina Daut