Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Djelidba“ Kamernog teatra 55
Na sceni Kamernog teatra 55 premijerno je izvedena predstava „Djelidba“ u režiji Aleša Kurta, zaznovana tek na motivima zabranjene proročanske istoimene komedije Skendera Kulenovića, što se može posmatrati kao njena prva neobičnost, uprkos tome što je riječ o reditelju snažnog autorskog senzibiliteta, a s obzirom da Kulenovićev tekst definiše jasna dramaturška konstrukcija iz koje potom proizilazi slika podijeljenog čovjeka između lične i nacionalne koristi. Predstava je to sa nekoliko problema koji se prije svega pojavljuju u ritmu, pa i u popunjavanju praznine nešto siromašnijeg rediteljskog koncepta, te pronalasku atmosfere na kojoj počiva osjećaj distopijske budućnosti u koju je komad smješten, ali koja s vremenom nekako uspijeva ostvariti vrlo intenzivan kontakt sa gledateljem, raznolikim i energičnim stilizovanim glumačkim interpretacijama, pokazujući koliko je „Djelidba“ urnebesno duhovita. Čak i u budućnosti.
Dakle, „Djelidba“ Aleša Kurta je smještena u blisku budućnost, i to nakon Petog svjetskog rata, a ne nakon Drugog, kada je komad napisao Kulenović, čime se samo proširuje njena ideja o fenomenu rata kao nikada dovršenog procesa u BiH, vječno prisutnog u obliku konstantnog straha od njegovog povratka, koji sa sobom donosi nacionalnu netrpeljivost, građansku nesigurnost, strepnju od siromaštva, te bjesomučnu pohlepu, kao nagovještaje novog fizičkog sukoba. Pod utjecajem slavnih komediografa Jovana Sterije Popovića i Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Kulenović „zatvara“ likove u klaustrofobični prostor bosanske kafane zajedno s poslijeratnom „djelidbom“, zatim ih razdvaja na Muslimane, Hrvate i Srbe, dok tragove netom završenog rata ostavlja s druge strane vrata. Centralni sižejni tok ove intrigantne komedije započinje kada u malo zabito mjesto u Bosni, selo Gluha Bukovica, stiže izvjesni kontigent raznih dobara, robe i stoke, koji treba podijeliti mještanima koji su gotovo sve izgubili u ratnim pustošenjima, razaranjima i paležima. Seoska kafana „Tufkina kafa“, postaje simbol ničije i svačije zemlje, svojevrsna narodna skupština na čijoj tribini se srčano izmjenjuju predstavnici-odbornici svojih naroda, a zapravo, borci za svoje lične interese. Samo jedna vijest koja dolazi sa druge strane vrata, ispred kojih vreba imaginarni novi rat, pokreće zakulisnu igru vještih spletkaroša. Blefira se i igra beskrupulozno na kartu nacije i vjere te „djelidba“, umjesto da pomogne stanovništvu dovodi do novih razdora i na koncu do fizičkog sukoba. Glavni likovi – Trivun, Suljo, Zećiraga, Antelja, Stevo, Jozica, Pomoćna Sila, Muhtar, Rabija, Tufko…, nisu dramski karakteri kod kojih vanredni događaj uzrokuje prihološku promjenu, već predstavljaju tipove kojima upravljaju refleksi pohlepe i licemjera, a koji upravo čuvaju od konačnog pucanja konstrukciju nacionalnog trougla.
Predstavu otvara telop o izmještenosti radnje u „blisku budućnost“, i to u distopijski uređeno društvo, što je jasno naznačeno već u scenografsko-kostimografskoj postavci Adise Vatreš Selimović, koja svojim minimalizmom, ali i preciznošću uspostavlja sliku totalitarnog svijeta, ograničene slobode i uznapredovale robotizacije čovjeka. Također, ovaj vizuelni dio mizanscena predstave, definiše i tačku spoja rediteljskog koncepte, u kojoj se dodiruju linije prošlosti i budućnosti, tradicionalnog i modernog, historije i naučne-fantastike, stvarnosti i apsurda. Ta tačka u kojoj se i doslovno dodiruju kožna obuća bez džona i moderne sportske trenerke, fildžan i aparat za kafu, usb i ikavica, jeste srž ideje o bezvremenosti i univerzalnosti fenomena „djelidbe“ koja ne podrazumijeva samo etničku „djelidbu“, već i onu unutrašnju, u bosanskom čovjeku, vječito razapetom između kolektivnog i ličnog. Dok izgled stolica i stolova u kafani „Tufkina kafa“ ukazuje na ekspresionističku iskrivljenost svijeta, a time i istine u koju se likovi životom zaklinju, kostimografsko rješenje zelenih trenerki koje su gotovo identične onima iz popularnog serijala „Igra lignje“, donosi, ipak, očekivan metaforički zaključak o uniformisanosti distopije, što opet, nekako upotpunje ideju o zaglavljenosti pojedinca u kolektivnoj nemoći. Ako kafe aparat sa fildžanima i neonskim natpisom „Tufkina kafa“, predstavlja znak apsurdne budućnosti bosanskog čovjeka, onda pozadinska konstrukcija koja podsjeća na gimnastičko vratilo, a na kojoj su zakačeni gumirani povezi u koje se likovi samovoljno i uporno zapliću, jeste doslovno sprovedena metafora represivnog društva, u kojem je, čini se, sve dozvoljeno, osim slobode kretanja. Iako se stiče se dojam da se od ove ideje prebrzo odustalo, odnosno da se nije ostalo do kraja dosljedno njenoj mizanscenskoj funkciji, „oslobađanje“ likova dođe sa prelaskom u drugi dio kafane, među publiku, što se negdje i može protumačiti kao potreban progresivni slijed u razvoju rediteljskog koncepta.
„Jah, sunce iziđe svakom jednako: mravu i pauku, crvu i čoviku, a nikome jednako: nekom će biti prvo, nekom poslidnje, nekom ko puna mahrama s daleka darova, a nekom pun crni mihur žuči. A meni?“, dio je poetskog prologa kojim Tufka (igra je Gordana Boban) otvara predstavu, kao jedini svjedok vremena i dokaz stvarnosti na kojoj počiva Kulenovićev komad. Iako je dramaturški proces rezultirao radikalnim štrihom i sasvim novom strukturom te osim što je Trivun „zamijenjen“ Trivunkom, a Tufko je „postao“ Tufka, svi glavni likovi su ostali tu, a konačni je dojam da je sačuvan i nadograđen Kulenovićev osjećaj u kojem se sjedinjuju tragedija i apsurd. Prvi problemi se javljaju u ritmu dramaturgije koju potpisuje Vedran Fajković, posebno primjetni u prvom segmentu predstave, koji je ispunjen predugim dijaloškim scenama te sporošću njihovih izvedbi, a bez drugih vizuelnih promjena, što će utjecati i na stvaranjem početkog utiska o siromašnom rediteljskom konceptu. Nakon postepenog ubrzanja u izlaganju scena te nakon njihovog odlučnijeg ispreplitanja, oživjet će i autentični teatarski univerzum naučno-fantastične apsurdne zbilje, sa teretom prošlosti i ludilom budućnosti, u kojem povremeno pojavljuju tragovi slapsticka Jerryja Lewisa, ealing komedije „Maratonaca“, lakrdije braće Marx, apstraktne satire Montyja Paytona, ali i distopije „Paklene naranče“, futurizma „Zone Sumraka“ itd. Žanrovska raznovrsnost će svakako dodatno osloboditi glumačku kreativnost, koja će na koncu u najvećoj mjeri utjecati na izgradnju likova, zamišljenih kao tipova, a oživljenih kao likova stilizovanih izgleda, ali stvarnih karaktera, sa pohlepom i strahom kao zajedničkim crtama. Iz podjele se tako može izdvojiti prije svih Vanesa Glođo kao Trivunka, Senad Alihodžić kao Suljo, Davor Golubović kao Stevo, Enes Kozličić kao Antelja, Amar Selimović kao Pomoćna Sila te Amar Čustović kao Muhtar, koji su stvorili raznolike, a opet stilski ujednačene, nadasve duhovite, a opet tragične, lažne, a istinite likove. Svako od njih u svojoj izvedbi nosi jednu fizičku „manu“ koja ga određuje, pa je to kod Trivunke frizura, kod Steve ukočena noga, kod Sulje obrve, a kod Muhtara vilenjačke uši, što otvara jedan prostor začudnosti koji se hrani ekspresijom njhove igre, ispunjene grimasama, gegovima, u kojem replike poput one: „nekome medeni kolačići, a nekome gorki oraščići“, dobijaju sasvim novi smisao. S druge strane, izvedba Sabita Sejdinovića kao Zećirage je ostala u procjepu između stvarnog i fiktivnog, dok je Jozica u izvedbi Dine Mušanović zapela u krajnosti glumačke apstrakcije.
Ono što je na kraju sasvim sigurno jeste da ovakva „Djelidba“ nikada prije nije postavljena, kao i da donosi jedan drugačiji rediteljski pristup Aleša Kurta, nešto umjereniji i usporeniji, bez svjetala, boja i pjesama, u kojem se znatno posvećenije strukturi, kako čitavog teksta, tako i pojedinačnih scena, sa tek ponekim detaljem koji naslućuje kafkijanski besmisao koji čeka u budućnosti. Jer, naša nikada završena postratna „djelidba“ jeste naša distopija, u kojoj ćemo kapati umjetne suze da nakvasimo oči, u kojoj ćemo nositi jednake trenerke za trčanje u mjestu, u kojoj ćemo kafu piti sjedeći na krivim stolicama, ali u kojoj nećemo odustati od lopovluka i svih njegovih sinonima. Pa kome medeni kolačići, a kome gorki oraščići.
Foto: Kamerni teatar 55
