S obzirom na to da smo u prazničnom periodu godine u kojem će sretniji imati slobodne dane, a nesretniji izgovor da budu malo ljeniji nego inače, preporučujemo da svoje vrijeme obogatite filmovima. U narednih nekoliko dana predstavljat ćemo filmove različitih žanrova, a vaše je samo da fokus držite na Omladinskom.

 

Preporuka No1: Paljevina

Osam godina nakon sjajnog liričnog ostvarenja “Poezija”, na ovogodišnjem Canneskom filmskom festivalu, premijeru je dočekala “Paljevina”, novi film južnokorejskog filmskog velikana Lee Chang-donga. Iako iza sebe ima više od 20 godina bogatu stvaralačku karijeru, “Paljevina” je tek šesti igrani film Chang-donga, jednog od najznačajnijih aktivnih filmaša današnjice. Južnokorejski majstor nije jedini veliki filmaš koji pravi ogromne pauze između projekata. Činili su to prije njega i mnogi drugi celuloidni teškaši, poput Andreia Tarkovskog ili Stanley Kubricka. Možda se upravo zbog toga svaki Chang-dongov film tretira kao istinski umjetnički događaj. Nije ništa drugačije bilo ni s projekcijom njegova novog djela na canneskom festivalu. Iako na kraju iznenađujuće ipak nije osvojila ni jednu nagradu, “Paljevina” je u Cannesu dočekana i ispraćena s ovacijama i jedan je od najbolje ocijenjenih ostvarenja od strane festivalskog kritičarskog kruga. Chang-dong se također može pohvaliti izuzetno rijetkim poduhvatom, kojeg je uspjela dosegnuti tek šačica sineasta, a to je da još uvijek nije snimio niti jedan loš film.

 

Radnja filma

Jongsu je tihi suzdržani mladić koji se nastoji afirmirati kao pisac, dok se istovremeno brine o očevoj maloj farmi u gradiću Paju, u neposrednoj blizini sjevernokorejske granice. Njegovu monotonu svakodnevicu poljuljat će susret sa Haemi, djevojkom koja tvrdi da se njih dvoje poznaju još od srednjoškolskih dana. Nakon noći provedene zajedno, Jongsuovo zanimanje za djevojku počinje brzo snažiti. No neće proći mnogo prije nego što mu Haemi, osoba nemirnog i avanturističkog duha, najavi da odlazi na putovanje u Nairobi u Keniji u potrazi za novim životnim izazovima. Jongsuova sanjarenja i nadanja o njihovom idiličnom romantičnom odnosu nestat će kada se Haemi vrati sa svog putovanja ali ne sama, već u društvu Bena, mladića kojeg ona predstavlja kao novog prijatelja. Ben je samozatajna osoba uglađenog držanja i govora i vječitog osmijeha na licu. Pored toga, očigledno je izuzetno imućan, vozi novi model Porschea i stanuje u mondenom Seulskom naselju Gangnam. Ako je Jongsu zatočenik stare Koreje, Ben je simbol nove. No Jongsu u Benu osjeća i nešto uznemirujuće, neobjašnjivo, nešto što izaziva nelagodu i prevazilazi puku ljubomoru. Ta razmišljanja ubrzo će biti prekinuta jer Haemi iznenada nestaje. Jongsu kreće u frenetičnu i opsesivnu potragu za njom, uvjeren da ona ovaj put nije samo otišla na jedno od svojih putovanja već da se dogodio zločin.

 

 

Kao i druga velika djela sedme umjetnosti, tako se i “Paljevina” ne može tumačiti na jedan način. Baziran prema kratkoj priči slavnog japanskog pisca Haruki Murakamija, “Paljevina” počinje kao karakterna i društvena studija, ali se postepeno pretvara u psihološki triler. Istovremeno, priča koja je naizgled vrlo jednostavna, transformira se u višeslojnu i skoro nadrealnu umjetničku viziju. Tek negdje duboko u drugoj polovini filma ili možda čak nakon njegova završetka, gledatelj počinje uviđati da je Chang-dongovo djelo zapravo jedna ogromna metafora na konfuziju, bijes, nesigurnost, socijalnu i političku paranoju i raslojenost južnokorejskog društva, naročito njene omladine. “Paljevina” funkcionira kao kompleksna psihološka slagalica, serija otvorenih zapleta koje možemo interpretirati na mnogo načina. Ono što je zapanjujuće je da se skoro sve te interpretacije mogu mijenjati praktično u rasponu od nekoliko minuta, s dolaskom nekog novog zapleta ili motiva.
Film Lee Chang-donga vrhunsko je umjetničko ostvarenje kakvo sve rjeđe viđamo čak i na festivalskim pozornicama. Bila bi velika šteta ako ponovo budemo morali čekati 8 godina ili više na redateljevo novo djelo, ali ako rezultat toga bude približan kvalitetu “Paljevine”, onda će se čekanje svakako isplatiti.

 

Preporuka No2: Granica

Kao prema nekom nepisanom zakoniku, svjetska festivalska scena praktično svake godine iznjedri i jedno pozitivno filmsko iznenađenje iz sjene čija inventivnost i kreativnost nadmaši mnoge daleko poznatije naslove. Ni 2018. godina u tome se ne razlikuje od prethodnih. Ovaj put riječ je o švedskom ostvarenju “Granica”, redatelja Ali Abasija, osvajača nagrade “Izvjestan pogled” na posljednjem Canneskom festivalu. Tek drugi naslov u filmografiji redatelja iranskog porijekla sa danskom adresom prebivališta, “Granica” posjeduje mnoge elemente stvaranja budućeg kultnog klasika. Jedan od razloga svakako je njegova originalnost, a drugi je činjenica da je Abasijev film sniman prema kratkoj priči čuvenog švedskog pisca John Ajvide Lindqvista, autora romana po kojem je snimljen jedan od najboljih horora novog milenija “Pusti pravog da uđe”.

 

Radnja filma

Tina, žena neobično deformisanog lica, cijenjena je članica švedske priobalne carinske službe, sa skoro besprijekornim učinkom u hvatanju prestupnika. Poput kakva lovačkog psa, Tina ima posebno izoštrena čula mirisa koja joj omogućuju da osjeti ljudska osjećanja poput straha ili krivnje. Njen talent koristi čak i švedska policija u rješavanju pojedinih slučajeva. Tina također ima i posebnu vezu sa svijetom prirode. Veliki dio slobodnog vremena provodi u šumi koja okružuje njenu kolibu a životinje koje sretne ponašaju se nesvakidašnje prijateljski u njenoj blizini. Tinina potraga za pripadanjem drastično će se promijeniti kada kroz carinu prođe misteriozni Vore (Vore), muškarac sa fizičkim deformacijama sličnim njenim. Vore brzo privlači Tininu pažnju i uskoro se rađa prijateljstvo i romansa. Istovremeno, Tina počinje otkrivati dobro čuvanu tajnu o svom porijeklu.

 

 

“Granica” redatelja Ali Abasija svojim promjenama tempa i miješanjem žanrova, vrlo je lako mogla upasti u zamku pretencioznosti i konfuzije, Međutim, redatelj uspijeva izbjeći sve potencijalne prepreke prvenstveno zahvaljujući spremnosti da otvoreno ruši žanrovske konvencije. Abasi također shvata na koji način se magijski realizam i fantastični i mitološki motivi mogu koristiti u produbljivanju angažirane socijalne kritike. “Granica” je alegorija o samospoznaji, toleranciji, suživotu i prihvatanju, kritika sveprisutnije ksenofobije i moralne dekadencije modernog društva i sve to maskirano u grotesknu crnohumornu horor bajku.

Ujedno, Abasijevo ostvarenje svemu tome uspješno priključuje i elemente sve popularnijeg tzv. nordijskog krimi-noira, podžanra kojeg su proslavili moderni skandinavski pisci poput Jo Nesba i Stieg Larsona, kao i filmske adaptacije njihovih djela. Sa svega dva filma iza sebe, redatelj Ali Abasi već pokazuje znakove zrelog i ambicioznog autora sa autentičnim glasom čije vrijeme, nadamo se, tek dolazi.