Ovaj Blitz Screen posvećujemo 91. dodjeli nagrada Oscar Američke filmske akademije.

Ovogodišnji Oscari pokazali su da je iza nas vrlo prosječna hollywoodska filmska godina. Među nominiranim naslovima teško da se moglo naći ostvarenje o kojem će se pričati i za nekoliko godina. S druge strane, takva mediokritetska konkurencija učinila je samu dodjelu jednom od neizvjesnijih u novom mileniju, pogotovo u kategoriji najboljeg filma. Ipak vrijedi istaći da, ako su filmovi možda bili neupečatljivi, to se ne može reći i za glumačke nastupe. Ako će ova godina i po čemu biti upamćena, onda su to svakako brojne glumačke bravure u većini nominiranih djela.

 

“Roma”

 

Prije nego što se znalo ko će osvojiti Oscara za najbolji film u 2019. godini, već se znalo ko nosi titulu najboljeg filma godine. Naravno ako su osvojena priznanja mjerila za to. Osvajač Zlatnog lava u Veneciji za najbolji film, Zlatnog globusa za najbolji film i režiju, osvajač 3 glavne nagrade BAFTA (Britanska filmska akademija), nominiran za 10 Oscara i u konačnici dobitnik više od 150 značajnih priznanja na brojnim festivalima i filmskim svečanostima. Sve su to dostignuća koja stoje iza filma “Roma”, sjajnog meksičkog redatelja Alfonsa Cuarona. Oscar za najbolji film tako nešto sasvim sigurno ne bi mogao promijeniti. Na kraju večeri dodjele nagrada Akademije, “Roma” možda nije odnijela glavnu nagradu, ali Cuaron svakako jeste pobjednik večeri, osvojivši Oscare za najboljeg redatelja, najbolji film s neengleskog govornog područja i za direktora fotografije. 2013. godine Alfonso osvaja Oscara za najboljeg redatelja za režiju filma “Gravitacija” i postaje prvi meksički filmski autor koji osvaja ovo priznanje. Skoro je nevjerovatan podatak da su od tada pa do danas isključivo meksički filmaši osvajali nagrade Akademije za režiju, pet puta zaredom. Dva puta redatelj Alejandro Gonzalez Inarritu, zatim Guillermo del Toro i napokon ove godine ponovo Cuaron za režiju “Rome”. “Roma “ je ostvarenje s kojim se redatelj punih 17 godina poslije filma “I tvoju mamu također” napokon vraća u domovinu kako bi kreirao predivnu poemu o djetinjstvu i sjećanju i ljubavno pismo svom rodnom gradu Mexico Cityju.

 

Godina je 1971. u Mexico Cityju. Priča prati stanare kuće tipičnog meksičkog srednjeg staleža u gradskoj četvrti zvanoj Roma. Fokus je na kućnoj pomoćnici Cleo, kao i na njenoj poslodavki Sofiji, vlasnici kuće koja se odrekla karijere kako bi brinula za četvero djece. Njen suprug, fizičar Antonio, uglavnom je odsutan kako zbog naučnih istraživanja tako i zbog drugih aktivnosti. I dok se Cleo, Sofia i ostali ukućani bave svakodnevnim poslovima i uobičajenim životnim brigama, istovremeno se oko njih odigrava turbulentni period istorije Meksika. Socijalni i politički nemiri su na vrhuncu. Siromaštvo i korupcija su okovali zemlju. Mladi se pridružuju sve brojnijim paravojnim grupama, a studentski protesti postaju sve nasilniji. U jednom od takvih protesta, policija će ubiti više od stotinu studenata, u zloglasnom događaju koji će postati poznat kao Corpus Cristi masakr.

Snimljen u veličanstvenoj crno-bijeloj tehnici, “Roma” je spektakularno vizuelno iskustvo. Alfonso Cuaron, u ovom slučaju redatelj, scenarist i direktor fotografije, stvorio je djelo kakvo se danas vrlo rijetko viđa. “Roma” je ostvarenje čija snaga ne leži u pripovijedanju već u načinu na koji se pripovijeda. Redatelj je uzore našao u talijanskim neorealistima sa sredine prošloga stoljeća, naročito Felliniju i De Sica-i, ali skoro podjednako i u dokumentarnom filmu. I uistinu, Cuaron se sa svojim pristupom doima poput kakvog slučajnog promatrača nečijeg ličnog dnevnika. Iznenađujuće suzdržan, redatelj postepeno intimnost proširuje na platno velikih istorijskih događaja. Meksikančeva freska je prepuna bezvremenih detalja, bilo da se radi o vinjetama iz svakodnevice ili trenucima značajnim za cijelu zemlju. “Roma” je čudesno ostvarenje na vizuelnom planu, no možda tu leži i jedan njen fundamentalni problem. Cuaron je poznat kao redatelj sklon tehničkom perfekcionizmu, pa bilo da se radi o dugim kompleksnim kadrovima u filmu “Djeca čovječanstva”, digitalnim efektima u “Gravitaciji” ili o minijaturnom životnom svemiru kojeg predstavlja “Roma”. Ponekad se čini da je autorova ambicioznost i posvećenost detaljima praktično u svakom kadru dovedena do te tačke u kojoj se ti isti kadrovi zbog toga povremeno čine umjetnim. Odlična glumačka postava “Rome”, uveliko sastavljena od naturščika, također na trenutke ostavlja dojam tek marioneta koje je Cuaron postavio u svoje do savršenstva dovedene art kadrove. Koliko god izgledala impresivno, ta preciznost guši spontanost i realizam drame. Ali bez obzira na mane, “Roma” je i dalje impresivno ostvarenje koje odbija da se prikloni normama modernog pristupa filmu. Istovremeno duboko autobiografsko, ali nimalo sentimentalno, Cuaronovo djelo je na prvom mjestu nostalgična oda neopjevanim junacima svačijeg djetinjstva – takozvanom malom čovjeku, a to “Romu” čini u srži vrlo meksičkom, ali i vrlo univerzalnom.

 

U narednim danima pisat ćemo o filmovima: “Bohemian Rhapsody”, “Blackkklansman” i “Zvijezda je rođena”.