„Kuća koju je Jack izgradio“ je novi film Larsa Von Triera, jednog od najvažnijih živućih filmskih autora.

2018. godina će za filmofile ostati upamćena i kao godina povratka Larsa Von Triera na filmski festival u Cannesu, nakon osmogodišnje zabrane. Naime, 2011. godine, za vrijeme kanske press konferencije pred premijeru filma „Melanholija“, slavni danski redatelj je nesmotreno i neprimjereno komentarisao nacizam i Jevreje, što je dovelo do čuvene zabrane daljnjeg prikazivanja Von Trierovih djela u Cannesu. Početkom prošle godine direktor festivala Thierry Fremaux obznanio je da se zabrana ukida i da će Trierov novi film „Kuća koju je Jack izgradio“ biti prikazan van konkurencije u Cannesu.
Lars Von Trier, bez sumnje jedan od najvažnijih živućih filmskih autora, ima vrlo bogatu historiju sa festivalom. Mjesto je to gdje se prikazala većina najznačajnijih redateljevih ostvarenja, od “Elementa zločina” i “Evrope”, pa preko “Idiota”, “Lomeći valove” i “Melanholije”, sve do osvajača Zlatne Palme, filma “Ples u tami”. Vremena su se definitivno promijenila za Triera u Cannesu, a to vjerovatno najbolje ilustrira podatak da je tokom premijere filma „Kuća koju je Jack izgradio“ više od stotinu ljudi napustilo projekciju zbog stravičnih eksplicitnih scena nasilja. Ispostavit će se da je istina zapravo negdje na pola puta – niti je Trierov film zaista toliko nasilan (Cannes je vidio i daleko brutalnija djela), niti sam film kvalitetom zaslužuje da bude prikazan na ovom prestižnom festivalu.

 

Radnja filma

70-te su godine 20. vijeka u nekom neimenovanom američkom gradiću. Neuspjeli arhitekt Jack vodi razgovor sa osobom koja se predstavlja kao Vergilije. I dok njih dvojica kreću na putovanje u još uvijek nepoznatom smjeru, Jack se prisjeća pet ključnih incidenata koja su označila njegovu karijeru serijskog ubice. Međutim, Vergilije nije tek pasivni slušatelj. On konstantno izaziva Jacka da pojasni razloge za ubijanje kao i na mišljenje o žrtvama. Ali odgovora ili smisla nema previše. Jack ne pravi veliku diskriminaciju u izboru žrtava. Također, metode ubijanja se neprestano mijenjaju što dodatno otežava bilo kakvo psihološko profiliranje ubice. Kako vrijeme prolazi, Jack počinje sve više da svoja krvava djela promatra kao istinsku umjetnost.

Lars Von Trier je nesumnjivo veliki i revolucionarni filmaš koji je skoro sa svakim svojim ostvarenjem rušio temelje filmskog izričaja, postavljao nove, kontinuirano preispitujući mogućnosti, dosege i ambicije sedme umjetnosti. Kao rezultat toga, iza sebe je ostavio nekoliko istinskih besmrtnih remek-djela. Poput rijetko kojeg svjetskog autora, Von Trier je uspijevao savršeno balansirati humanost, duboki simbolizam, filozofski diskurs i istovremeno snažnom provokacijom tjerao gledatelja na preispitivanje sopstvenih stavova. Ako je suditi prema filmu “Kuća koju je Jack izgradio”, čini se da trenutno od svega toga živi tek Lars von Trier provokator. Koliko god to bilo apsurdno i skoro nevjerovatno za reći o djelu koje govori o brutalnoj odiseji serijskog ubice, ali riječ je o ostvarenju sa biografskim elementima jačim od svih prethodnih redateljevih filmova. Kroz postupke, monologe i dijaloge ubice Jacka više nego očigledno progovara frustrirani, uvrijeđeni i čini se bijesni Von Trier, vodeći neku čudnu vrstu razgovora i obračuna sa publikom i kritičarima. Funkcionirajući jedino kao neki buntovni iskaz, “Kuća koju je Jack izgradio” ubjedljivo je najgore djelo u impresivnoj Trierovoj karijeri.

Redatelj kombinira element šoka sa pseudo-intelektualnošću, kako bi uznemirio publiku i time ostavio lažni dojam da njegovo djelo ima neki snažni, duboki podtekst. Portretirajući Jacka kao sociopatu bez ikakvih moralnih načela, a njegove žrtve kao nemoćne, naivne i uglavnom priproste pijune, pred nama je djelo lišeno čak i fundamentalnog opravdanja za postojanje. Jedini podatak vrijedan pohvale je iznenađujuće upečatljiv nastup Matta Dillona u ulozi Jacka. Zapravo je fascinantno koliko umjetnost koja jako nastoji da bude drugačija i kontroverzna može biti neinspirativna i predvidljiva. U konačnici, prilično je razočaravajuće vidjeti jednog od najgenijalnijih modernih filmskih autora kako se ponaša tek poput kakva djeteta koje ne dobija dovoljno pažnje i kojemu je neko oteo omiljenu igračku.