fbpx

Čini se da se današnja publika nikako ne može zasititi postapokaliptičnih filmova; kao da svi žele znati kako i na koji način će svijet nestati.

Film “Kutija za ptice”, adaptacija istoimenog horor romana Josha Malermana, nudi nam i intrigantan pogled na kraj svijeta kao i pronicljiv uvid u preživljavanje i humanost. Redateljica Susanne Bier koristi vještine i intuitivnost u kreiranju napetosti u skučenom prostoru kao i urođenu psihologiju u portretiranju žene pred neizvjesnim putovanjem koje zahtijeva suočavanje s njenim najvećim strahom – konekcijom s drugima. Pri tome, redateljici uveliko pomaže uvjerljivi nastup njene glavne zvijezde Sandre Bullock. Nažalost, epizodni likovi su daleko manje iznijansirani od vodeće protagonistkinje i uglavnom se radi o standardnim klišeiziranim kreacijama, tipičnim za ovakvu produkciju. Iako smješten u neku fiktivnu blisku budućnost, film “Kutija za ptice” uveliko rezonuje sa aktuelnim trenutkom, dok promatramo izbjeglice u potrazi za utočištem ili nekontrolirano nasilje i korištenje oružja. Baš kao stvorenja u filmu, Bierova prodire duboko u ljudske strahove i strahove modernog svijeta.

 

Radnja filma
Na početku filma Malorie prenosi naređenja dječaku i djevojčici. Moraju stići do obližnje rijeke, ukrcati se na čamac i uputiti se ka lokaciji koja nudi potencijalnu sigurnost. Problem je što sve to moraju učiniti s povezima na očima. Uskoro otkrivamo da trojka bježi od neidentificiranih stvorenja koja će, ako ih gledaš, pokazati najdublje strahove svake osobe i natjerati ih na samoubistvo. Jedini način kako izbjeći sigurnu smrt je ne gledati u stvorenja.

Pet godina ranije, Malorie je trudna i u posjeti doktoru zajedno sa svojom sestrom Jessicom. Odmah nakon napuštanja bolnice, pred Malorienim očima se počinje odvijati nevjerovatan prizor. Ona promatra s užasom dok ljudi oko nje čine samoubistva na različite načine pretvarajući ulice u opasna i haotična mjesta. Malorie pronalazi sklonište u kući izvjesnog Douglasa u koju se već sklonila nekolicina prestravljenih i zbunjenih preživjelih. Preko lokalnog televizijskog kanala, grupa uspijeva donekle shvatiti šta se događa. Fenomen kojemu su prisustvovali se događa na cijeloj planeti. Grupa mora pronaći način kako preživjeti.

Na trenutke, “Kutija za ptice” podsjeća na popularne postapokaliptične horor filmove i televizijske serije u kojima priča ne govori o čudovištima koja vrebaju iza ugla već o granicama koje su ljudi spremni preći kako bi preživjeli. Kada je riječ o ovakvoj vrsti klaustrofobičnog horora, redateljica Bier svakako ne bi prva pala na pamet kao idealni filmaš. Naime, riječ je o autorici koja već duže vrijeme djeluje u Hollywood-u sa promjenljivim uspjehom, ali najprije poznatoj po odličnim danskim dramama “Poslije vjenčanja” i “Braća”, kao i osvajačici Oscara za strani film za ostvarenje “U boljem svijetu” 2010. godine. Međutim, filmašica je dokazala da se umješno snalazi i sa žanrovskim materijalom. Idejno “Kutija za ptice” može povući neke poveznice sa, najblaže rečeno, neuspješnim filmom “Događaj” iz 2008. godine, koji također govori o zarazi koja tjera ljude na samoubistva. Međutim, dotični film redatelja M. Night Shyamalan-a toliko je loš u doslovno svakom svom segmentu, da su bilo kakve poredbe osim osnovne ideje više nego apsurdne. Odluka tvoraca “Kutije za ptice” da ne ponude objašnjenje razloga za epidemiju također nije neka novina. Sličnim postupkom služio se nekada davno čak i Alfred Hitchcock u svom klasiku “Ptice”, ostvarenju s kojim film Susanne Bier dijeli također i osjećaj klaustrofobije kao i sliku opsadnog stanja. Paralele se mogu povući sa još jednim horor djelom iz 2018. godine, sjajnim filmom “Tiho mjesto” u kojemu ljudi ne smiju stvarati bilo kakav zvuk kako bi preživjeli susret sa vanzemaljskim stvorenjima. I dok dva filma zaista dijele neke sličnosti, ono što ih prvenstveno razlikuje je što “Kutija za ptice” svoje tenzije gradi na emocijama umjesto na tihom očekivanju onoga što će doći. Konceptualno, činjenica da se glavni antagonist filma nikada ne može vidjeti ne funkcionira u potpunosti. Umjesto opipljivog, horor ostaje u sferi teoretskog. No i pored toga, redateljica ostavlja dovoljno materijala za intrigantno žanrovsko ostvarenje. Na kraju, može se reći da smo sve to vidjeli prije, ali nam ne smeta da pogledamo još jednom.