Zlatarski zanat, rijedak je primjer zanata u kojem se spaja tradicija sa posljednjim krikovima mode. Starih majstora zlatarstva sve je manje, a situacija sa novim, mladim zlatarima nije ništa bolja. Dokaz za to je i podatak da Srednja škola metalskih zanimanja u Sarajevu, broji tek nekoliko učenika na zlatarskom odsjeku. Čak i učenici koji upišu ovaj smjer, odustaju iz razloga jer nemaju omogućenu praksu i učenje kroz rad. Jedan od rijetkih privilegovanovih, koji se bave ovim zanatom, je Ibrahim Bektić, srednjoškolac koji ima sreću da uči zanat, koji se u njegovoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Sa njim je razgovarao naš novinar, Fuad Vojniković.

Zlato. Jedan od najskupljih metala na svjetskom tržištu, simbol moći i bogatstva. Baš iz tog razloga, zlatarski zanat je jako cijenjen i prestižan. Mladih zlatara sa preciznim rukama izuzetno je malo, ali kao i svemu, uvijek pronalazimo izuzetke i „endeme“. Ibrahim Bektić, gimnazijalac, bavi se zlatarskim zanatom. Za razliku od srednjoškolaca, koji upišu zlatarski zanat, a nemaju praksu u svojim školama, Ibrahim ima sreću da uči i nastavi porodičnu tradiciju.

“Da se bavim ovim zanatom, privukla me višestoljetna tradicija izrade unikatnog nakita u porodici Bektić. Izradom nakita bavimo se 300- 400 godina i to je ono što me privuklo da nastavim tradiciju ovog zanata. Razlog zbog kojeg nisam upisao metalsku, odnosno umjetničku školu je bio taj što ja već imam prethodno stečeno znanje i vještine koje trebam da imam kao jedan zlatar, kao jedan filigranista. Želio sam da se kao osoba pronađem u nečemu još. To je bio IT smjer u mojoj srednjoj školi.”

Osim zlata, nakiti kao što su naušnice, narukvice ili ogrlice mogu se izrađivati i od srebra i dragog kamenja. Ibrahim se bavi tehnikom čiji su osnovni elementi zalemljene i pletene žice, poznatijom kao filigran.

“Uglavnom sam baziran na izradu ručnorađenog nakita. To je filigran. On se radi u srebru, finoće 925, ali i u zlatu ili sa pozlatom. U skorijem periodu bih trebao da naučim kako se fasuje kamen. To su nove tehnike, ali otom-potom.”

Masovna industrijska proizvodnja, svojom brzinom i niskim cijenama “jede” mukotrpni rad i vrijeme zanatlija uloženo u izradu komada nakita. Živimo u brzim vrmenima, kada ogroman broj ljudi želi dobiti sve i odmah, ali i naravno po što nižoj cijeni. Time se obezvrijeđuje i ugrožava opstanak vrijednih zanatlija.

“Ovaj zanat je dakako cijenjen na zapadu, ali na području Balkana i nije. Svako će radije kupiti nešto što je napravljeno industrijski, što je mašina „ispucala“ 100-200 komada za sat vremena, nego nešto gdje sam ja jedan komad uradio za četiri-pet sati. Kao majstor filigrana kažem da tu nema najteže faze. U svakoj fazi se može desiti nešto što će pokvariti čitav projekat. Ono što je najbitnije u izradi filigrana je mirna ruka i oštro oko.”

Nažalost, u današnje vrijeme zanatlije i nisu tako voljne širiti znanje i finese. Ironija koju je teško objasniti, da je zanat u nestanku, a na mlade se ne prenosi znanje. Prošla vremena su bila mnogo bolja, vremena u kojima su stručne škole pružale mogućnost „kaljenja“ na zanatu. Tada su zlatari bili nesebični, pa su dijelili i prenoslili svoje znanje na mlađe naraštaje.

“Mnogi umjetnici i prije ovog današnjeg perioda, prije izumiranja zanata, nisu htjeli da prenose svoje znanje na mlađe generacije. To je jedan ogroman problem i danas. Ne trebamo da budemo škrti u dijeljenju znanja. Ima ona stara poslovica, koja kaže: ‘Uspješan je samo onaj ko prenese znanje’, da učenik premaši profesora. To je ono što mi treba da uradimo i da to gajimo, da svoje znanje prenosimo. Nekada davno bili su oštrači noževa na čaršiji, više ih nema. Čovjek na čaršiji je pravio mreže i više ga nema. Zašto? Zbog toga što se znanje nije prenosilo. Možda su ti ljudi htjeli da prenesu, ali tu nije bilo mlađih generacija koje bi htjele da prime to znanje i nastave se baviti tim zanatom.”

Iako strojevi popravljaju stvari ili ih izrađuju do savršenstva, vrijednu i marljivu ruku čovjeka teško je zamijeniti. Ne radi se samo o čistoj kupovini i prodaji, već i o ljubavi prema bilo kojem zanatu, pa tako i zlatarskom.

“Ja svakako smatram, pošto mi je to u tradiciji moje porodice, da ću se ja nastaviti baviti ovim poslom. A mladim generacijama bih preopručio da, ako mogu, da se što više bave zanatom, jer tu uvijek ‘hljeba’ ima. Uvijek će trebati i dobar automehaničar i vulkanizer, pa i zlatar. Ali od sjedenja u kući, definitvno nema ništa.”

Rješenje problema je naizgled jednostavno. Škole bi kao nekada, trebale omogućiti praksu, gdje će se budući zlatari učiti poslu. Majstori bi, umjesto straha od konkurencije, trebali prenositi svoje znanje novim generacijama koje će se baviti ovim poslom. To bi privuklo mlade da povjeruju u prosperitet i sigurnu budućnost zlatarstva. Sve to dovelo bi možda dovelo do povratka ‘zlatnih’ vremena ovog plemenitog zanata.