Brazilska džiju-džica, borilačka je vještina, koja u posljednje vrijeme doživljava ekspanziju popularnosti i sveprisutnijeg treniranja mladih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je to da su u ovom borilačkom sportu zabranjeni udarci, a da se protvnik u parteru pobjeđuje zahvatima, polugama i raznim tehnikama prisile na predaju. Kako bi saznali nešto više o BJJ-u, zaputili smo se u Klub brazilske džiju-džice „Brotherhood“ iz Sarajeva, te razgovarali sa jednim od trenera i članovima ovog kluba.

Brazilska džiju-džicu, nazvana je i ljudski šah, u Sarajevu se pojavila 2007.godine. To su počeci kluba „Brotherhood“, koji je kroz 13 godina postojanja, naglo porastao i od malog kluba, postao jedan od najboljih na Balkanu. Na svjetskim takmičenjima u ovom sportu mogu učestvovati ljudi od pet do 95 godina, što ovaj sport čini još posebnijim. Aldin Dino Halilović, jedan od trenera u „Brotherhoodu“, objasnio je kakva je razlika između ove borilačke vještine i drugih.

„Brazilska džiju-džica je vrlo specifičan sport i vještina. Od svih ostalih borilačkih sportova, razlikuje se u mnogo toga. Najviše u tome što sam sport nije baziran na razmjeni udaraca, što je specifikum svih ostalih borilačkih sportova, izuzevši hrvanje i judo. Brazilski džiju-džicu se uglavnom sastoji od rušenja protivnika na parter, kontrole, pozicije do završetka kroz submissione, koji se ogledaju u polugama i gušenjima.“

Aldin kaže da mnogi polaznici koji su u početku imali razne probleme sa agresivnošću, te željom za iskorištavanjem viška energije, već nakon nekoliko treninga pronalaze mir. Klub čine ljudi, raznih profila i on smatra da je upravo konekcija džiju-džicu boraca širom svijeta, odgovor na pitanje rapidne zainteresovanosti mladih za ovim sportom.

„Zbog same te priče o džiju-džicu, koji sa sobom vuče jednu dozu egzotike, vrlo je kompleksan i zanmljiv sport. Ljude privuče možda jedna stvar, a to je domena realne borbe, samoodbrane, dok je ono što ih zadrži sportski aspekt. Mislim da je univerzalni postualat sporta da sport povezuje ljude, gradove… Mislim da to nije niti u jednom drugom sportu izraženo na način kako je to u BJJ-u (brazilskoj džiju-džici). Ja ne znam nijedan sport gdje je sasvim normalno dq Vi odete turistički, odete poslovno u neki drugi grad, kontinent, uzmete Vaš telefon, ukucate na Googleu ‘bjj’ i da Vam izbaci jedan, dva ili više klubova, te da je sasvim normalno da Vi pokucate na vrata tog kluba i kažete ‘Ja se bavim ovim sportom. Volio bih ga trenirati. Bit ću u ovom gradu, dva-tri mjeseca.’

To je vrlo česta pojava i kod nas. I kroz takve stvari, mi stvaramo prijateljstva. Imamo prijateljske klubove širom svijeta i Evrope. Nema zemlje na planeti, koja nema neki klub i ,jude koji se bave ovim sportom. Svi oni su, gjde god preselili dobrodošli i bit će dočekani da u novom klubu odrade jedan trening, što je i slučaj kod nas. Mi svake sedmice imamo goste iz Amerike,Evrope, Brazila, Švedske, a naravno i regije. Tu se rode i prijateljstva i kasnije se ide ne slučajno, već ciljano kod tih ljudi i stvaraju prijateljstva za života.“

Aljoša Lješić , član „Brotherhooda“ ispričao nam je zašto je baš odabrao da trenira ovaj sport.

„Treniram ovdje otprilike sedam-osam mjeseci. Džiju džicu mi se svidio od početka, kako sam gledao neke MMA borbe i poznate velikane džiju-džice. Pokušao sam trenirati i nakon prvg treninga me stvarno „kupilo“. Postao je dio mog života. Nije običan hobi, nije obična sportska aktivnost, nije samo obaveza, već stvarno dio života, kojem se radujem svaki dan i nadam se da će tako i ostati.“

Koje prednosti mu je treniranje donijelo, jasno odgovara.

„Bolja kondicija, snaga i izdržljivost, zatim razmišljanjem kako rješiti protivnika tokom rolla ili sparinga, nema razmišljanja o trenutnim životnim problemima. Tako da džiju džica je kao ‘ljudski šah’, donese trenutačan mir u životu, a i u trenutku borbe.“

Borci se bore na podlozi, tatamiju, obučeni u kimona, radi lakšeg kretanja prilikom treninga i sparinga. Fleksibilnost i mobilnost tijela, kako Aljoša objašnjava, ključni su faktori za sam trening.

„Prvo se zagrijavamo, trčimo, istežemo. Zatim radimo neke ‘drillove’, tipa prolazak garda, čuvanje garda i slično. Onda nam trener pokaže jednu ili dvije tehnike. Zatim radimo sa partnerom te tehnike. Učimo nove ili ponavljamo stare kao što su trianglovi, chokeovi (gušenja) i submissioni. I onda sparingujemo sa svima u grupi. Sparinzi traju, otprilike oko pet minuta. U toku tog sparinga prolazimo gard, čuvamo gard, zauzimamo dominantnu poziciju i finiširamo ako imamo prilike za to.“

Aida Katana, članica „Brotherhooda“ razbija predrasude da rodna pripadnost određuje ko može trenirati borilačke vještine.

„Polako je u Sarajevu i BiH džiju džica počela da se prepoznaje i među ženama i djevojkama, što je jedan velik korak emancipacije žena. Mislim da je to jedan od načina na koji žene mogu postići neki nivo kontrole u životu, ali isto tako da to bude neki hobi jer rodne uloge ne bi trebale određivati čime se može neko baviti. Mislim da je sasvim prikladno da se na neki način iskušaju i u borilačkim aktivnostima. Na neki način, ženama to predstavlja problem jer smatraju da postoji neki visok nivo povreda. Međutim, prema istraživanjima u borilačkim sportovima, u džiju džici postoji najmanji nivo povreda, što bi bio dobar faktor za donošenje odluke, ukoliko bi svi došli do tih informacija. Mislim da će i na taj način prepoznati da su jače nego što misle da jesu.“

Već mnogo puta dešavalo se da ovaj klub osvoji priznanja na raznim džiju-džicu takmičenjima, a kako kaže Aida, medalje i nagrade stiču se samo napornim radom.

„Mislim da  je za mene za sada cilj da postignem veće razumijevanje u ovom sportu jer je način na koji trenirate ovaj sport prilično sistematski. Što se više zadubljujete, to više želite znati o njemu. U početku su to praktične stvari, a onda vidite i da postoje estetski pokreti koji Vas zanimaju. Postoje čak i akrobacije, pa postaje zanimljivo da to intrinzično postignete. Što se tiče ekstrinzičnih razloga, možete često izlaziti na razna takmičenja, koja su nam trenutno nažalost onemogućena zbog situacije sa koronom. Kada jesu moguća, svako ko poželi, može izaći na takmičenje, što može biti ekstrinzični faktor u sportu.“

Za Haruna Hulisiju, učenika Gimnazije Dobrinja, mentalno i fizičko pripremanje ne predstavlja nikakav problem. On tvrdi kako je tu bitna uloga trenera kao i redovan i dobar trening.

„Stvarno, trener se mnogo brine o tome, zadaje nam intenzivnije treninge i stalno nas gura da pređemo preko svojih limita, da budemo što jači pred takmičenje. A psihički, takmičenje služi da Vas inspriše. Jedva čekaš da ideš na to takmičenje i da se dokažeš. Sad je pitanje hoćeš li ti pobijediti ili izgubiti, ali to se sve sazna na dan takmičenja. Ako si bio redovan i jako trenirao, ti ćeš biti i mentalno spreman.“

Prošle godine, klub „Brotherhood“, davao je besplatne treninge osnovnoškolcima i srednjoškolcima, obezbjedivši im  kimona. Surađivali su i sa Fakultetom za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, pokazujući studentima samoodbranu. Nažalost, „finansijske injekcije“ za ovaj klub nema niti od kantona, niti od države. Također, ne postoji ni nacionalni savez u brazilskoj džiju-džici, koji bi okupio sve mlade perspektivne sportiste. Ipak, iz „Brotherhooda“, glasno kažu da oni neće nikada odustati od treniranja i da će se boriti do kraja.

Ukoliko se želite pridružiti klubu, pozovite broj 061 210 234 ili se javite na njihovu Facebook stranicu ili Instagram nalog BJJ Brotherhood Sarajevo.

Pozdrav ili kako bi jedan džiju džicu borac rekao „Oss!“