Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Edin Kanlić
Interpretacija: Ines Baždalić
Ne znam ljudi za vas, ali je meni 2019. trajala pet godina. Ne vremenski, jer je proletjela kao nijedna do sada ‒ nego zbog količine ludih stvari koje su mi se događale i vrata koja su mi se otvorila.
I dalje me svi čudno gledaju i smatraju idiotom zbog povratka u Bosnu, nakon godina izbivanja i školovanja u inostranstvu. Nemojte se mrštiti, nisam budžovan. Nisu mi roditelji marke potrošili na školovanje. Radile su to druge zemlje i pružile mi obrazovanje i iskustva koje moja država nije mogla. Ali, sada sam opet tu!
Na stranu škola, pokušaću u nekoliko rečenica slikovito dočarati moju 2019.-u.
Bila je ovo godina u kojoj sam promrzao i s upalom pluća šetao Karlovim mostom i praškim sokacima čekajući staro društvo da se okupi. Od sarajevskog smoga sam bježao i do evropske čizme, pa su se tako moji tabani rukovali sa desetinama kilometara rimskih, napuljskih, firentskih i drugih talijanskih kaldrma. Išao sam prvi put ove godine provjeriti zašto su toliko posebne te devojke sa čardaš nogama, da Balašević godinama pjeva o njima. I onda se sjetih kultne scene iz još kultnije serije ‘Tale” kada jedan lik kaže:
Eh, kakve je nekad Pešta kupleraje imala, mili i dragi Allahu… Jah. Jazuk za Peštu.
Bio sam i na Malti. Imao sam i ličnog vozača, jer Maltežani kao bivši britanski hamali voze na desnoj strani, a meni se u društvu potrefi prijatelj Englez. Tu sam se sjetio onih naših koji kažu:
E nigdje ljepšeg mora od našeg Jadrana!
Ima drugovi, samo nismo vidjeli.
Barselona mi se obradovala toliko da su zatvorili i aerodrom, a ulice su gorjele od radosti zbog mog dolaska. Tek sam kasnije shvatio da nije zbog mene, nego bi oni kao da se otcijepe, a ovi im kao ne daju.
U ovoj godini mi je umro deda. Otišao je kapetan moj junački, i ostavio sijaset priča koje sam ja, kao najstariji unuk, godinama morao s pažnjom slušati i čuvati kao zjenicu oka svoga. Na dženazu nisam stigao. Bio sam u Argentini. Kažu da je hodža za mene rekao “E, nije vala dalje mogao otići”. Teško mi je bilo. Teško mi je i sada dok ovo pišem. Ali ste trebali vidjeti starog lisca kada rodbini govori:
Ode unučić u Buenos Aires. Hej! Latinska Amerika! Nije ti šala!.
Kad su mi javili, otplesao sam za njegovu dušu jedan tango. Uživao i za sebe i za njega svaki trenutak proveden u toj magičnoj zemlji.
Zavlačio se po šarenim favelama, probao čuda ulične hrane kojima imena ni danas ne znam, ali im okus još uvijek osjetim. Iskoristio sam sve riječi kojih se sjećam godinama nakon Esmeralde.
Imadoh tako koristi i od sapunica, iako smo svi pomalo emocionalno oštećeni njima.
Skoknuo sam i na jednodnevni izlet u Brazil ‒ letio u džunglu, progutao knedlu na saobraćajni znak “Pazi, tigar!” i ostavio oči na Iguazu vodopadima, naljepšem poklonu prirode kojeg sam vidio. Umalo nisam poginuo sa avionom u povratku za Argentinu, ali da ne pričam tome, čuće rodbina, pa će se nasekirati.
Kada sam mislio da su putovanja gotova, dobio sam poziv za Japan. Zemlja kojoj se nikada nisam nadao, pružila mi je priliku da ‒
obučen u tradicionalni kimono ‒ šetam ulicama Tokija, ponesen emocijama plačem sa stotinama meni nepoznatih ljudi u Memorijalnom muzeju mira u Hirošimi, spavam u japanskom selu u porodici ‒ sa kojom, osim osmijeha, zajedničkog jezika nemam.
Vratio sam se u Bosnu, ali i dalje nisam svjestan da sam tamo bio.
Da ne bude samo egzotika, šetao sam i po komšiluku. Redali su se tako Beograd, Skoplje, Zagreb, Tirana, Temišvar, Novi Sad.
Možda ste pomislili da sam potrošio milion maraka, a ja sam na sve ovo dao novca kao za prosječno ljetovanje u Hrvatskoj. Znate li zašto? Kako bi rekao moj prijatelj Skopljak:
Neko ima pari, a neko drugari!
Džaba sve ove destinacije i avanture da nije bilo prijatelja sa kojima bih popio kafu u svim ovim gradovima. Uz prijatelje shvatite da bilo kakvi nacionalni simboli ne znače zapravo ništa i da su najtraženija valuta širok osmijeh i pjesma. A ja sam ih zahvaljujući divnim ljudima imao u izobilju. Nadam se da ćemo se zajedno smijati i u 2020.-oj.
Ostajte mi zdravo!
